ležim ispod zida

isplakanih, tihih zvukova

slomljenih kostiju

poslaganih kao slova na papiru

što su ih ostavile drhtave ruke

 

nemoć ne svlada tijelo ako bolom nije dotaknuto

niti kožu ne zacjeljuje melem zatočen tišinom!!

 

kako je dobro krenuti u beskraj,

dotaknuti čađave zidine života

ispod kojih bjelina je disala

 

slomit će me ponovo te puste daljine,

a potrebno je samo izustiti jednu riječ,

jedno ime

 

pomoć tražim mili, da čežnjom isplačem

potražim spas od neviđenog zla koje vreba

samo želim riječ … koliko te trebam

da zaliječiš rane na obrazima,

jučerašnji dan zaborava,

korake kroz prazninu do dna

… a potrebna je samo riječ

voljeti sigurnost koje nema,

a čežnjom je ispisana