1. Još nisam pošla u prvi razred,  kad sam s Elom pronašla lutku pokraj seoskog puta. I ja i ona znale smo čija je lutka. Čak smo i izrekle ime djevojčice koja se baš s takvom lutkom igrala nekoliko dana prije, a ipak smo je odlučile ponijeti sa sobom.

Vraćajući se, Ela je rekla: – Ona ionako ima puno igračaka. Bacila je lutku jer joj je dosadila.

A možda se mama naljutila na nju pa joj je za kaznu bacila lutku – nadodala sam, ni sama ne vjerujući svojim riječima.

Tako smo došle u Elino dvorište. Njena mama vjerojatno je mislila kako se igramo s mojom lutkom. Lutka je imala smeđu kovrčavu kosu i oči koje je zatvarala i otvarala. Cvjetnu haljinu, bijele čarapice i crne sandalice na nogama. Ela je ubrala cvijet i zataknula ga lutki u kosu. Tepala joj je i njihala u naručju. Ja sam samo gledala u njih dvije, zadovoljno. Iako sam samo promatrala, radovala sam se prijateljičinoj sreći što drži lutku u naručju.

Koje ćemo joj ime dati? – upitala je i već drugog trena potiho izgovorila- Greta. Što misliš?

Ime mi je zvučalo neobično i lijepo. Složila sam se, dakako.

Gretica mala- izgovorila sam tiho i nježno.

Ne znam koliko dugo smo se zapravo igrale, ali pouzdano znam da me mati, kada je izvukla iz mene priznanje, izgrdila, uzela nam lutku i vratila je mami djevojčice koja ju je izgubila. Pouzdano znam i da mi je pao kamen sa srca kada je to učinila.

Prijateljicu tih dana nisam viđala i nisam imala potrebu ići do nje. Možda zbog neugodnosti koju je prouzročio događaj s lutkom, a možda i zbog majčinog postupka. Moja mama, ne samo da je vratila lutku, već je obavijestila i Eline roditelje o onom što smo učinile.

Danima nakon toga govorila je meni i sestrama što je pravo a što krivo, i kako je grijeh čak i poželjeti tuđe. Znala sam da je zbog mene došla u neugodnu situaciju i prvi put sam osjetila duboki sram, ali i majčinu bezuvjetnu ljubav koju  mi  je svojim postupkom pokazala.

Ponovo su mi moje igračke koje sam dijelila sa sestrama postale zanimljive.

Tih dana mati je sašila i nekoliko haljinica našim lutkama, dopuštajući da joj pomažemo u šivanju.

Jednog dana, kada sam na nemili događaj s izgubljenom lutkom zaboravila,  pošla sam sa sestrom do Ele. Odlučile smo je pozvati na obližnju livadu na kojoj smo se ponekad igrale s ostalom seoskom djecom. Zatekle smo je s lutkom u naručju, potpuno istom kao ona koju smo pronašle pokraj puta. Ela je problijedila kada nas je ugledala, a ruke su joj drhtale, dok  je lutku vraćala među ostale igračke na klupicu. Držeći se čvrsto za ručice, sestra i ja, krišom smo se pogledale.