Majinu sam poeziju upoznala prije nje same; upravo kako i treba biti u odnosu između (dobra) pisca, autora lirskog teksta i čitatelja, lirskoga subjekta. Njezina je poezija izazvala ono zbog čega sam poželjela Maju upoznati i ono što je najvažnije – postavljati pitanja: to pretpostavlja da su njezini stihovi izazvali interakciju, pronašli svoj put do emocija nekoga tko se u tim stihovima prepoznaje. Kao pjesnikinja, Maja je

razumljiva i čitljiva, puna osjećajnosti, ali i ženske (samo)svijesti te još uvijek dovoljno refleksivna kako ne bi bila patetična. A to nije lako. Tema svih njezinih pjesama je ljubav, odnos između muškarca i žene ili pak potraga, ženino čeznuće za partnerskim, drugim dijelom sebe. U tome odnosu pjesnikinja je dala povjerenje i svu sebe: ona je, kao svaka zaljubljena žena, spremna glorificirati svog muškarca (ti si moj suncokret / klatno napeto), podati mu se bez zadrške (otvori vrata / svojih oblaka / da oćutim / nebo / ljubavi / i udahnem tvoje mirise) i u njihovu ljubavnome odnosu ona doživljava puninu svojega bivanja (cvijet cvjeta ljubavlju njegovan / kao i žena pored voljena muškarca). Na kraju, taj odnos i jest smisao svakoga (ljubavnog) puta gradnje “doma i ognjišta u kojima gori vatra jasnog pripadanja” te je taj osnovni motiv, nalazeći se i u naslovu zbirke, svjetlo sve Majine poezije (voliš me nježno / brižno / tiho / nenametljivo / djetinjom radošću / i grliš vedrinom očiju…/ volim te nježno / strepnjom / iščekivanjem / volim te tiho / dodirom i pogledom / svakim treptajem oka / zagrljeni ćutimo bolja i ljepša sutra). Ipak u međuvremenu, da bi se zajedno gorjelo i međusobno pripadalo, motivi za ljubavnu poeziju mogu biti i drukčiji, uistinu oni pravi, životni: oni se kreću od dobro poznata iščekivanja (kada čekaš da dođe netko kog voliš / i prije nego što je stigao / nasmiješi se / slučajnom prolazniku / narugaj se nestrpljenju / ispraznosti pogleda u daljinu /… vrijeme će brzo proći), preko nesretne zaljubljenosti (ako misliš da je patnja lijepa / budi ti stoljećima nesretno zaljubljen; ako misliš da je plakati otmjeno / budi ti stoljećima nesretno zaljubljen), i svih faza ljubavi – razočarenja u muška obećanja, u riječi nakon kojih ostaju tišine odnosno faze negovorenja (ne ostavljaj mi tišinu / u njoj će nabujati sumnje / obećanja koja nikada nisi ispunio / svi kukavičluci i svaki grč isplivat će na površinu / šaputat će mi tisuće riječi koje nisam željela čuti), nestanka zadovoljstva odnosom (nestane osmijeh s usana / blagost pogleda / nestane nježnost u grudima / i ostane čudan grč na licu / nespokoj u besanim noćima / pijanim i samotnim) do konačna nestanka ljubavi (ljubav jednostavno nestane / istroši se od jeftinih riječi / neobjašnjivih šutnji / i praznog prostora nedostajanja; trenutak kad u sebi / ne čujemo odjek misli onog / koji nam je nekad bio sve / u srcu utihnu svi vjetrovi ljubavi) i ženine potrebe da više nikome ne dopusti približavanje (kasno je / i prerano / da se uspem gorom zaborava / brezovih bjelina / da zorom umivam anđele / pogledom koji oproštaj traže /prerano je / sadim trnje da se ružama i duši mojoj / nikad više prići ne može).

Ako se pak žena ne uspije ostvariti u odnosu s voljenom osobom, kao što u suvremeno doba često bude (ne boj se praznine / ako samog sebe poznaješ), autorica u svojim pjesmama razmišlja o samoći kao prirodnom odabiru; ona je dovoljno samouvjerena da joj samoća, pa čak ni usamljenost, nisu nepoznanice jer ih vidi kao mogućnost sjedinjenosti sa sobom samom (ne tražim pomoć / ne želim da mi izbrišete očaj / da me tješite držanjem za ruku / predaleko ste za to / uljuljani u svoju nemoć / kao što sam sigurna u izbor samoće) te pomirenosti sa svijetom (za sreću / u samoći / treba imati snage / zaroniti do korijena / u dubinu bića / narugati se svojim demonima / i niz vlat travke iskonu se vratiti). U pjesmi Lilith Maja ogoljuje usamljenost žene u braku koja je vjerojatno i najgora vrsta (suvremene) samoće, pa taj prostor erotizira strastvenom čežnjom mitski demonskoga u ženi koja nije anđeo, kao što to ni Lilith nije, već je žena što zatomljuje ženstvo i poriv u sebi živeći bez potpune predaje. Samotni se prostor višestruko može ispuniti, da se i ne pitamo mnogo čime, kod Maje je posve jasno da je to poezija (slikarica sam nutrine / stvaram vrijeme bez buke / na putu do zrele vedrine), pronalazak ljepote u svemu s čime svakodnevno bivamo (ako je patnja lijepa / vidjeh ju u očima prosjaka / u ispruženoj ruci koja traži milostinju…poezija ako je lijepa / vidjeh ju / u dodiru što u trenutku sve brige svijeta odnosi…i u očima voljenog čovjeka), u mirisu knjiga i novih naslova što gasi ih u knjižnicama. Riječju, poetesin svijet vođen svjetlošću jest svijet ljubavi i svijet umjetnosti, a znamo da je to gotovo isto! Izvode vas, i umjetnost i ljubav, na put oko svijeta okupan osmijehom, zaboravljate tugu, nevoljenost, nevoljkost svakodnevnih grubosti; i umjetnost i ljubav vode vas u svijet u kojemu nema izgovora za vlastitu patnju i možete biti sve što poželite (uzet ću pod ruku osmijehe / i s njima otići na put oko svijeta / slat ću ti ih zalijepljene na razglednicama / da imaš čime ukrašavati police u starosti / kad ti vid popusti / i bit ću sve što poželim / ti to nećeš vidjeti). Upravo je ta suprotnost u motivima Majine poezije, od vatre jasnog pripadanja do grube (ženske) samoće, ono što podcrtava važnost i umjetnosti i ljubavi, i onoga što jesmo i onoga što bismo u zajedničkome bivstvovanju željeli biti jer harmonija jasnoga pripadanja omogućuje usklađenost, suglasje, ravnotežu nas sa svijetom i nas sa sobom samima.

Na kraju, za senzibilnu bi autoricu poezije najdragocjenije čitateljsko iskustvo moglo biti da stihove svaki put drukčije interpretiramo, povezujući njezine slike osobnim emocijama. Iščitavajući tako pjesmu Prije plovidbe razmišljam o prostoru slobode koji voljenoj osobi darujem(o) kao nešto najdragocjenije (puštam te / postani ono za što si stvoren / ono zbog čega dočekuješ ljude / razdragana osmijeha/ svjestan da bi mogao biti vezan / a postoji zacrtan put na karti / koji tako slijepo slijediš), dok sam svu njezinu ljepotu, čitajući je prvi put, vidjela pak u završnim stihovima: Sada trebam / da ti pustiš mene / da pobijediš mučninu / jer znaš kad se vratiš / kad naučiš / gospodariti ljudima / na jedan tvoj fijuk / sve će se lađe okrenuti prema obali / osim jedne / ta ruka koju tako grčevito držiš / već će biti obećana nekom drugom / i nemoj se nadati/ što jednom pustiš / to se ne vraća. Svatko je od nas naime iskusio kako harmonija jasnoga pripadanja ne može završiti tek puštanjem ruke odnosno fizičkim razdvajanjem, već ona završava otpuštanjem voljene osobe iz srca. A prostor slobode koji u ljubavi darujemo partneru, unatoč pripadanju i baš zbog njega, ne omogućuje tako jednostavno, brzopotezno otpuštanje iz srca. I tu smo posve zatvorili krug motivikom Majine poezije i emocijama koje ona u čitatelju izaziva: vrijeme je / da vratim osmijeh / izgubljenu snagu / okrenuta sebi i onima / koji cijene prisutnost i odanost / u danima sivim / kako bih bila ono / što sam uvijek željela biti / voljena žena. Tek voljena žena u harmoniji sa samom sobom i svijetom, u skladu i ravnoteži, može biti ono što želi – voljena.

Vlatka Štimac , leksikograf

* * * * * * * * * * *