Nekidan sam se našla ispred jedne zagrebačke bolnice. Već iz daljine snimila sam atletski građenog muškarca odjevenog u bermude i T-shirt. Bio je visok, kratko ošišan, malo proćelav, prodornih svijetlih očiju. S vrećicama u rukama obilazio je koševe za smeće. Teško mu je bilo odrediti godine, ali po sigurnim i žustrim kretnjama rekla bih da je četrdesetogodišnjak koji se nalazi „na svom terenu“. Negova pojava teško je bila spojiva s plastičnim bocama, prije bih rekla da je upravo sišao s Olimpa ili da je trener u nekoj teretani.
Isti se stvorio do mene u par koraka i propjevao:
„Možete li mi dati koju kunu?“
Odmah sam uzela novčanik i izvadila nekoliko kuna da čovjek ima barem za pola kruha. Za to vrijeme nešto je protestirao kako je izgubio posao, kako je u kreditima itd., itd.
Bilo mi ga je žao, ali nije mi se činilo da je to neki problem jer sam prošla burzu u dva navrata, ali ubrzo sam našla novo zaposlenje, i to bez VIP-a. Htjedoh mu dati nadu da će dobiti novi posao, pa rekoh:
„ Već će te naći posao.“
Na te moje riječi kao da sam potpalila šibicom plast sijena, a iz njega sukne nezaustavljiva vatra:
„Gdje da nađem posao?!
Gdje da nađem posao?!
Gdje da nađem posao s pedeset godina?!“
Na što sam odgovorila: „Imala sam 54 godine kada sam dobila moj zadnji posao i na njemu ostala 10 godina do mirovine.“
„A znate li zašto su vas zaposlili?!!!“ zadere se i još žešće nastavi: „Zato, jer je 250 000 mladih otišlo van.“
Kao da sam ja kriva zbog toga. Nisam htjela ulaziti u raspravu, pa sam zašutjela bez obzira na to što barata s pogrešnim podacima. Kaže dnevnik.hr: „Od 2013. godine zemlju je napustilo 300 tisuća ljudi – većinom mladih.“
A on udaljavajući se nastavi paljbu protiv države, sustava, korupcije, kriminala, političke stranke (čije ime neću spominjati uzalud). Izgubio se iz mog vidokruga, ali još dugo, dugo iza ugla odzvanjao je njegov teški bariton:
„Gdje da nađem posao?!
Gdje da nađem posao?!
Gdje da nađem posao?! ……“
i tako u nedogled.
U ovom susretu „šutnja je zlato“, osjećala sam da bi dotični gospodin moga svoj bijes iskaliti na pogrešnoj adresi.
Kako god bilo situacija mu ide na ruku, pa nema razloga da se „pjeni“ s obzirom na navedene brojke. Posla ima na biranje, samo ako je spreman na cjeloživotno mučenje.
Neka mu je sa srećom!!!
14/09/2022 at 7:04 am Permalink
Da, šutnja je svakako dobra. Daš ako imaš nešto novca, okreneš se i zaboraviš i osobu i novac, jer takvima nema pomoći.
No postoje i oni koji traže boce po kantama, a njemačka im sjeda morovina. Provjerena istina koja potvrđuje moje mišljenje da nikom vjerovati ne treba.
Osim toga, da je tom čovjeku do rada, mnogo je po selima starih i nemoćnih, kojima treba nacjepati drva, pokositi travu… Ali teško se odreći udobnosti grada i pobrinuti se za sebe kao normalan čovjek.
Iskreno, nemam empatiju za bilo koje ulične prosce, niti mi je duši bilo bolje kad sam dao takvima neke novce.
Radije dam nekom za koga znam da je u teškoj situaciji, ali ne zbog kredita, već neimaštine ili bolesti. Idu mu na živce svi koji dignu kredite pa poslije kukaju.
Lp!
14/09/2022 at 9:25 pm Permalink
Milane, hvala na pažnji i ostavljenom komentaru.
Ja se zaletim pa udijelim koju kunu onima kojima treba, a bome i onima kojima ne treba. Prvo mi proradi empatija i sažaljenje, mislim da ne bi bili na ulici da ne moraju.
Istina, nekima je to stil života. Imam jednu poznanicu koja živi sama u stanu od 70 kvadrata s relativno dobrom mirovinom, a ima i kćer koja ima svoj stan i radi. Viđamo je u kvartu po kontejnerima zadnjih par godina, pa ne znam što da si mislim. A druga kuka kako nema za režije i da je dužna na sve strane, a meni je žao i sekiram se zbog nje. Sretnem njenog muža, a on uplatio nekoliko tisuća dolara za doktorat.
Ima i onih stvarno poštenih, siromašnih ljudi i ne trebamo njihovo siromaštvo osuđivati. Nisu svima cvale ruže, ako im možemo nekako pomoći pomozimo. “Bolje je davati nego primati” kaže stara narodna poslovica.
Ne znam zašto ljudi brkaju kupovinu sa srećom, pa i po cijenu minusa ili kredita. Na minus gledaju kao da im je to poklon, a ne novac koji su potrošili i potrebno je vratiti. Čak se i Vlast hvali kada nas zaduži s kreditom, a doći će na naplatu. Oprosti, mogla bih pisati u nedogled, tema je neiscrpna.
Svako dobro i lijep pozdrav!
15/09/2022 at 1:09 pm Permalink
Aktuelna tema , krasno uoceno stanje danasnjice ! Mogla bih jos vise , ali zaista ne mogu vise o toj i drugim aktuelnim temama , jer “dobih preko ptstiju”
16/09/2022 at 7:57 pm Permalink
Ima svega danas. Žao mi je bolesnih i nemoćnih, koje je i ovaj sustav odbacio, ali mi nije žao lijenih, alkoholičara… (da ne nabrajam) koji dobiven novac zapiju. Osoba sam sa invaliditetom i na žalost kod nas kao takva ne mogu dobiti posao, ali dok bolest nije uznapredovala, radila sam od jutra do mraka. Kao što Milan kaže, na selu se nađe posla za sve, samo treba volje.
17/09/2022 at 12:19 pm Permalink
Suzana, hvala na čitanju i ostavljenom komentaru.
Lp.
17/09/2022 at 12:21 pm Permalink
Spome, puno hvala na tvom vremenu i napisanom dojmu.
Lp