Visok sam
i koraci mi dugi,
ruke okrutne
poput đavoljih smjerokaza.
Nacrtat ću vrijeme ovjenčan tamom
uploviti u blagosilje
gdje ponoć kaplje.
Šišmiš odleti prema Eridanu.

Ruže:
samonikli endemi
trnovita pomisao loših epoha.
Svetkuju u Međuprostoru
pokrivene mrenom humusa
( oh kako prezirem Međuprostor!
… ruže, njegovo su naličje ).
Krizanteme, krizanteme
višegodišnje cvjetnice u porodici glavočika
( čudesne ) obitavaju u Prostoru
vrsne poznavateljice života
dok u Smrti pronalaze smisao
( sada napokon tamujemo u godini totema ).
Prošetam jučer Times Squareom
osvjetljeni pločnici i Broadway:
priroda zarobljena u kaos
neonskog Međuprostora;
Tanatos! Betonski proroci-dahdahwat.
Draga mi Ruska sela u grotlu vulkana
tišina, hladna kao srebro
( Prostor svjedoči za početke ).
Što je to Biblija?
( Abyssus abyssum invocat )
uporno nametanje prividnoga savršenstva
da svaki pedalj Međuprostora
lažno prikažu uzvišenim.
Ovdje sam zbog Poezije ( one tamne, mrtvogrobne )
ja sam

Čovjek tisuću godina širok.

Ne pitaj me zašto
živim u mraku
i zašto mi oči
kao u krtice trepću
( noć: trebamo krv kao vino )
blijedi fenjer-: hostije
čitam Baudelairea
udovice mirišu
na limun i tamjan,
al jutrom kad sjeta
zakuca na vrata
tintarnica duše oboji sunce
netko će pružiti prozirne ruke
i odvesti me tamo kuda Svijet ne može.