Preslagujem možđane u likvorne oblake
koji su nuspojava
cjelonoćnih coitus interruptusa
tamnih bića i moje savjesti.
U nekom svijetu gdje je Mjesec
jedina svijetla pukotina uma
zovu me Uzorita.
Tamo vlada vječna pomrčina
i Mjesec je tek prijevremeni ejakulat
uzbuđenih šetača Mliječnoga puta.
Oko vrata svezujem crni flor.
Tugujem za izgubljenim dobrim glasom
svoga prerezanog grkljana.
Vrane su preradosne.
Na sahrani trešnjina stabla
njihovo naricanje je najglasnije.
Moja usta rastvorena su
u izgovaranju riječi koju do pola
izjedaju svilenkaste gusjenice.
Ljupki leptiri u noćnoj mori
vraćaju je polutrulu.
Ona je epitaf na mome čelu.
Ja nikad neću biti cijela zakopana.
Od mene će iz kaljuže izvirivati bar riječ.