Pramac svijeta okrenut ka meni:

vatra je na mojim rukama već gorjela.

Bio sam svjetionik

gubavcima i mesijama

koji mijenjahu riječ za strah,

dijete bijele smrti

koje ne razaznaje zlo od zla.

 

Sad mrakouman i nag

brojim cvjetove Sunčane krune

i od njih spravljam čaj pjesnicima.

Dišem kroz ožiljak i fugu tmine.

Onaj sam koji posljednji večera

beskvasnu nadu za sve vas:

vatra je na ovim rukama već gorjela.

 

Zadjenuo sam smrt o grkljan.

U mojim crijevima više ne sviće.

Ne gledajte u mene.

Kažem vam:

Ja sam svjetionik slijepcima.

 

Kad razidam svoje bedeme

u budnost crnoga spavača,

obezglavljena krv na polju postanka

tražit će svoje meso.

 

Ožiljcima i fugama tmine

gori moje marijansko djetinjstvo.

Ne sjećam se kako sam zvao kišu.

Tek kažem vam:

Rat je,

cvat crnoga spavača.