Gledamo se šutke, znamo, nije prvi put,
kao da smo se već negdje sreli. Déjà vu!
Sjećam se tih divljih konja u tvojim očima
koji galopiraju pored strijela zelenih agava
dok izblijedjeli Mjesec na nebu se gubi
kroz koridore zablista svjetlost,
svjetlost jača i od sjajna zlata.
Žarki ognjevi rasporedili se
u pravilnim titrajućim obručima
zuba vremena što sahranio je šutnju.

Tvoj glas, poput pjesme velike planine,
jekom se odbija od vapnenastih litica
iz kojih nas promatraju nepomične oči
ispunjene krvlju i pomiješane suzama.
Trepere sjene zrelih naranča
s kopna blagi burin piri
miriše ti kosa na vino i crveni jaspis,
a u tebi snaga koja sve pomjera
riječima što umiru s jučer,
kako bi se s jutrom iznova rodile.