Sivo kamenje, škrape, šikare,
tek pokoja suha travka;
nigdje nikoga – ni mrava, ni čovjeka.
I prođoh pognute glave
tim surim kamenjarima
klanjajući se davno mrtvim
kraljevima i velikanima
dok barjak se vije prema visinama.

Tamo u daljinama modrim
huči, žamori i šapuće more sinje
tisuću otoka svoje jutarnje suze lije;
jecaju maslinici i dozreli vinogradi
čuju se njihove puste jadikovke
koje postaše žalobna pjesma pučine.

A na drugoj strani
šumovite planine i gudure
kojima vijugaju prkosne rijeke;
pa opet lelujaju zlatne širine ravne
dok u njima još krvare crveni makovi
i zatravljeni križevi bezimeni.

Ta ponosita zemlja moj mili je dom
cijela mi stala u grud;
kamo god pošla ona me k’ sebi zove
svijetli kao zvijezda Danica
osvjetljavajući mi put.