Ćutim to modro nemirno more
njegove suze i stalne morske mijene
razigrane vale što skladno šumore
i, malo-pomalo, ulilo se u mene.

Propinje se i sa mnom diše
sad zapljuskuje moje tople žale
plavim šumama u meni njiše
dok srebrne kaplje bi jecale.

Hodamo zemljom veliko more i ja
svijet gledamo s njegovih otoka
sakupljamo školjke s dna akvatorija
u kojem se valovlje igralo sroka.

Slušamo žamor s davnih obala
isklesanih pjenom na tvrdim oltarima
prekrivenih čipkom koraljnih fosila
gdje nekad si prkosilo grebenima.

Ćutim to modro nemirno more
Panonsko more što u meni buči
htjelo bi ponovno modrozlate zore
i zato se u meni pjeni, diže i huči.