Priča je počela još davno

dok je bosonoga skakutala po cvjetnoj livadi

sred nepregledna polja

skrivena hladovinom divlje trešnje

promatrala je sanjive makove

kako trepere u klasju zlatne pšenice

tamo, gdje se u očima susreću zvijezde

tamo, gdje se šapati promuklo  gnijezde,

davno je počela ta priča

došlo je vrijeme buđenja,

u odsjaju sunca, burnim valovima, nijemom svitanju

dok se pisala bajka opijena mirisom djeteta

između davanja i pripadanja, u utrci s vremenom

pod pijeskom i kamenjem rađali su se trenuci, prolazile godine

srebrni ždralovi letjeli bez prestanka

protkana majčinskom strepnjom, puna straha

protkana sretnim i nesretnim danima, živjela je bez predaha

počela je njena priča

u zrcalu sjenka sporog hoda, u dnu naborana čela lagana tuga sjela

u pregršti beskonačna vremena, sama, donosi odluku

razlijeva modrinu duše, nudi je suncu, moru, prkosu

bojom i kistom razmazuje tišinu

ponovno zaviruje u šarene cvjetove, pretrčava brjegove

crvenom laticom prekriva snjegove

pred njom, oživjelo djetinjstvo niče iz sivog kamena

uramljena, magična slika, grije joj srce, poput plamena.