Kažeš , isto je,

a nije

danas se ne čuju cvrčci…

 

Poslušaj,

zvuk što si čuo nije cvrčanje,

to samo pokušaj je,

to prevara je jutra

koje sakriva kišu

znajući da će prihvatiti

poziv

da izađe iz zarobljeništva

podzemnog crnila

gdje opstao je među mrtvilom

čitav jedan dugi život

čekajući tu svetkovinu,

taj trenutak izlaska

u zelenu slobodu borova,

kada će moći

napokon biti ono što jest

virtuoz sa cvrčalom

gdje će zasvirati prvo sjetno,

pa sve glasnije

odu ljetu,

planirajući da to postane

ditiramb cvrčanja,

fuga koja

slavi ponovno rođenje.

 

Na kraju mračnog tunela

parao je svoje odijelo ličinke

i kao da je vidio svjetlo,

zakleo bi se da je vidio

izlazeće sunce,

osjetio njegovu toplinu

dok su mu stavljali svilena krilca

ocrtana čudesnim šarama crnog tuša

samo za njega.

Pojurio je crnilom,

zamahnuo novim  krilima

izlazeći sretan u blistav život,

našavši se nožicama

na krhkoj grančici iznikle biljke

koju još nije uspio

progutati beton.

 

To je to? Gdje je sunce, gdje je

iznjedreno jutro?

Tražeći nemirnim pogledom zeleno,

drhteći bez sunca,

skupio je snagu zasviravši

jedva čujno,

ne sluteći da je to

jedini zvuk koji će stići proizvesti

prije nego se pored njega stvore

tihe baršunaste šape,

koje dotiču njegovo novo tijelo,

grizu hrskavu opnu

ispljunuvši  prezrivo,

tek dva nejestiva komadića

niti ne pogledavši

to je remek djelo krilaca

po kojima su počele padati

krupne kapi kiše.