Ne razaznajem je li magla ili to oblaci jesu,
Draga mi planina u nešto se ogrnula.
Ponekad se skriva u toj neprozirnoj odjeći
Pa mi se učini kao da žena postaje, tužna.
Skinula bih tu koprenu, maknula sa njenog lica
Jer volim vrleti njene i kamen siv, i zelene obraze,
I potoke što kao suze klize niz strmine kao
Niz lice samotne žene.
Ne razaznajem što li je, magla ili su oblaci bijeli
Što rosom rose po livadama podno planine
Gdje bijela runa povazdan pasu i bleje.
Da mi je samo na čas biti vjetar
Otpuhala bih sve što mi pogled krade
I sunce dozvala da na tron zasjedne
Pa da s vrha prostre ruke svoje tople
Sve do jezera, i rijeke podno planine.
Da mi je, ali nije.

16.08.2017.

fotografija by Tonka