Zastrašuje činjenica da se opća nepismenost nakon novina uvlači i u književnost koja na taj način prestaje biti to čime se predstavlja. Osvaja nepismenost medijski, politički pa sada i kulturni prostor. Tiskaju se knjige bez pokrića koje vrve jezičnim i pravopisnim pogreškama i na taj način svjedoče ne samo o neobrazovanosti nego i o bahatosti svojih autora koji ignoriraju savjete lektora i izazivaju zgražanje i smijeh one književne javnosti koja još uvijek štuje jezik koji nije stihija nego uređeni sustav kojeg valja poštivati.

Jezična komunikacija ima svoje norme koje treba poznavati svaki autor koji se želi izražavati hrvatskim standardnim jezikom.

I dok autoru možemo oprostiti mnoge nelogičnosti, to ne možemo oprostiti lektorima ni recenzentima od kojih se očekuje da dobro i stručno obave svoj posao. Očekuje se da onaj koji procjenjuje neki tekst uoči nepravilnosti koje iz teksta vrište. U suprotnom, pojačava se ruglo i osjećaj da su se djeca igrala i objavila knjigu.

No, kako se najbolje uči na primjerima, oni koji to žele, naučit će izbjegavati takozvano „dalikanje“.

Nalazite li pogreške u ovim rečenicama? Ako ne, krajnje je vrijeme da počnete misliti o jezičnim pravilima.

–          Da li si ženi poklonio cvijeće?

–          Da li te ruže imaju trnje?

–          Da li znaš koliko je sati?

–          Da li sanjaš vlakove?

–          Da li želiš pisati?

Ako želiš pisati, onda nauči da se u duhu hrvatskog jezika ova pitanja moraju postaviti ovako:

–          Jesi li ženi poklonio cvijeće?

–          Imaju li te ruže trnje?

–          Znaš li koliko je sati?

–          Sanjaš li vlakove?

–          Želiš li pisati?

„Dalikanje“ je izvorno svojstvo srpskog  jezika koje se uvuklo u hrvatski književni jezik tijekom vremena, ali njemu ne pripada.

Muči li vas dilema piše li se da li ili dali, oslobodite je se. Takav oblik pitanja  se u hrvatskom jeziku ne piše. A u srpskom jeziku piše se odvojeno jer dali ima sasvim drugo značenje.