Sjećam se dvojice  profesora koji su radili u istoj zgradi, susretali se svakodnevno u hodniku fakulteta,  ljubazno se pozdravljali, ali su o onome što danas posprdno nazivamo dadakanjem žustro raspravljali u časopisu Jezik.

Dr. Dalibor Brozović,  jezikoslovac i kroatist  u članku „O vrijednosti infinitiva i prezenta s veznikom da“  napominje kako se često  tvrdi  da je infinitiv hrvatski, a prezent s da srpski oblik, ali da je ta tvrdnja pogrešna. Naime, on je mislio da su oba oblika ispravna i da o obliku često ovisi značenje rečenice. Kao primjer navodi jednu od Nazorovih rečenica.“Ti mora da si jedan od drevnih bosanskih bogumila“. Izgovorimo li ovu rečenicu na drugi način, promijenit ćemo i njezino značenje: „ Ti moraš biti jedan od  drevnih bosanskih bogumi1a“. U prvom se slučaju iskazuje vjerovanje, sumnja, a u drugome tvrdnja. Njegova razmišljanja  možemo sažeti u misao:

 »Ako dopunski glagol označava nešto trajno ili općenito, bolje je uzeti infinitiv, a ako označava nešto trenutno ili konkretno, bolje je rabiti prezent s veznikom da.

Po toj tvrdnji rečenica /Volim pjevati/ značila bi da uvijek volim pjevati, da mi je pjevanje životni užitak,  a rečenica /Volim da pjevam/ značila bi da upravo sada  želim zapjevati.

Dr.Miroslav Kravar, poznati hrvatski lingvist,  pobija izneseno mišljenje navodeći da se dva tipa izričaja; infinitiv i veza da + prezent u našem jeziku  više ili manje ukrštaju.

Veza da + prezent umjesto infinitiva, poznata pod imenom »dadakanje« nije na štokavskom području svuda jednako zastupljena. Misleći na prostor tadašnje Jugoslavije uočava da se na istoku javlja jako »dadakanje« s veoma slabom, gotovo iznimnom uporabom infinitiva. U središnjem geografskom  području  »dadakanje« je umjereno, a najslabije je zastupljeno u  zapadnom pojasu. 

Čakavsko, a posebno kajkavsko narječje ostaju izvan jačega utjecaja »dadakanja«. Dr. Kravar nadalje tvrdi da se „dadakanje“ pomicalo s istoka na zapad pod snažnim utjecajem državnog aparata, vojske, škole i osobito medija.

Nakon mnogih rasprava hrvatskih jezičnih autoriteta što savjetovati ? Čemu dati prednost?

Hrvatska normativna sintaksa daje prednost infinitivnom obliku, ali to ne znači da ga treba u svakoj situaciji rabiti i da treba posve iz upotrebe izbaciti da + infinitiv.

Infinitiv je stoljećima uobičajen u izvornom hrvatskom jeziku i našim dijalektima. Nalazimo ga već u glagoljskim tekstovima, pa je očito bio izvorno svojstven ranohrvatskom jeziku i mi mu danas dajemo  prednost.

Odlučila sam da učim. /Odlučila sam učiti./

Nisam htjela da te posjetim. /Nisam te htjela posjetiti./

Nemoj da joj daruješ žute ruže./Nemoj joj darovati žute ruže./

Naumio je da izda roman. /Naumio je izdati roman./

Infinitiv treba rabiti i u futuru 1.

On će da napiše pismo./ On će napisati pismo./

Nemoj da me gledaš tako začuđeno./Nemoj me gledati tako začuđeno./

Ana će u subotu da proslavi rođendan. /Ana će u subotu proslaviti rođendan./

U nekim zavisnim rečenicama nećemo izbjegavati vezu da+ infinitiv.

–              Prometej je ukrao vatru da bi je dao ljudima.

–              Zahtijevali su da požurimo.

–              Mislio sam da znam matematiku.

–              Pazila je da ne otjera ptice.

–              Da nisi pitao, ne bi to doznao.

Jezik je osjetljiv instrument i najvažnije je željeti ga oslušnuti i razmisliti o njegovoj logici.