Daleko od svih (samo, bez druga)
Raslo je tvrdo drvo Samoće
Jednu večer zagrli ga Tuga
Šapnu mu da prijateljstvo hoće.
Al’ puče korijen, slomi se grana
Boljela je stablo svaka žila
I ode Tuga razočarana
Tužnija nego je prije bila.
Prošle su od tada mnoge noći
Kad odjednom pojavi se Sreća
Osmjehnu se drvenoj Samoći
A ona će : Zar ti nisi veća ?
I uvrijedi se Sreća na to
No, pjesnik zapisa u katrenu :
„O, Samoćo, k’o suho si zlato
Bolno iskrena u svakom trenu.“
Tuga tuguje, sreća se ljuti
Dođu i odu i ništa više
Pjesnik u svojoj Samoći šuti
Samoća u njemu pjesme piše.
8 komentara za "Daleko od svih"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.