Netko je ukrao Sunce u tvom oku,

a ledena tišina sa usana ječi.

Pod teretom teškim klonuo je život

čije pjesme već se zaboravljaju riječi.

U tijelu, što je nekad bilo kao stijena,

čvrsta i bez straha dok vjetru prkosi,

rasipa se samo prošlost razmrvljena

i nestaje k’o pijesak što ga vrijeme nosi.

Umornu i tromu natjerat ćeš ruku

da obraz ti ponekad pomiluje nijemo,

da obriše u suze iscijeđenu muku

i sakrije da zauvijek se rastajemo.

Ipak, ja ću znati, ja ću dobro znati

ali ću ti osmijehom zavidati rane

i malenu iskru od srca darovati

da njome osvijetliš ove teške dane.

Možda na trenutak zaboraviš tugu,

možda na trenutak duša koja pati

u pogledu mom otkrije i dugu.

Možda na trenutak i život se vrati.