Darko Bek je pjesnik koji svoju poeziju živi polako i intenzivno pa čitatelju nudi samo ono što je sam duboko proživio. Prvu knjigu pjesama „Libra“ objavio je 2015. godine, a „Čarobno cvijeće Atacame“ 2019. Iako se vrijeme giba pravocrtno, u svijetu poezije ono je neraskidiv koloplet prošlog i sadašnjeg pa nisu sve pjesme ove zbirke novijeg datuma. Nastale su na vremenskoj liniji od 1984. do 2019. godine i sve su obilježene godinom nastanka, jer samo pohranom u pamćenje suprotstavljamo se prolaznosti. Nosimo ih u sebi, a onda ih prihvati neko srodno i zahvalno srce i spontani krug društva pjesnika se širi, bez obzira na kojoj se točki vremena netko nalazi.

Zato je lijepo s pjesnikom posjetiti stare, književne poznanike, vidjeti ga kako s posebnom nježnošću zatakne ružu ili tulipan za onaj Zagorkin kišobran koji mnogima smeta, kako pred Matošem  skine kapu (Plava krv) ili poželi s njim ispiti čašicu rakije. Zrinski i Frankopan prolaze kroz njega, prekrasna ledi Šram i njezina nesretna ljubavna priča, i Majer i Šenoa i cijelo to silno društvo okuplja Bek na svojim zagrebačkim šetnjama ( Zlatarovo zlato). Zanimljive su i značajne te njegove ophodnje, tihe i nekako gospodske.

I to društvo izvan našeg vidokruga, u tmini odbjeglih pjesnika zrači iz njegova pera svim onim što je pjesnik u njima zavolio. (Breza)

                                                                                        .

Odakle ova pjesma
sa čijih usana kradem stih
dok pred tobom zatečeno stojim
ponizan i tih…

                                                                                       .

I ljubav svoju nam pjesnik otkriva stihovima blagim i dirljivim, jer njegovo srce ni na rastanku ne poznaju gorčinu, već samo ljubav i velik je u svom davanju. (Okovana stihom)
.

Došla je kao vjetrić
rasplesan po ulici
Sunce je bilo
veseli žuti balon
na njenoj uzici
najmanja čarolija
od svih koje je znala.
.

A ja sam je htio osvojiti ružama.
I nestala bi
u bojama tog dana
da je nisam zatočio u srce
i okovao stihom na usnama.
.

Sad je samo moja.

                                                                                      .

Umijeće je, sve vrijedno i proživljeno moći pohraniti u svijest kao osobno bogatstvo i hraniti dušu svim lijepim i plemenitim, bez obzira na to što život svojim bujicama donese. A on je pjesniku donio mnogo boli. ( Čovjek sa željeznom maskom)
.

Mada sve je manje mjesta
gdje još nemam ožiljak
nisam psovkom prelomio stih
vidim izoštreno
dok ga propovijedam…
.

Sve autorove pjesme pričaju jedan život koji bi mogao biti Atacama, suho, samotno i hladno mjesto na kojem nema blagoslova kiše da u njoj, usprkos svemu, nije procvjetalo čarobno cvijeće poezije koje autor daruje bliskim dušama, jer poezija je pjesnikov životopis i njegovo utočište. U svojoj poetskoj duši Darko Bek je esteta. Iako ne bježi od spominjanja bolne i  teške strane života, on cvijeće svoje Atacame brižlivo njeguje. Neće ga ponuditi čitatelju dok s njega ne skine sve što bi moglo nagrditi njegov sklad, dok ga ne uzgoji do pune, raskošne ljepote. A onda ga daruje svojim poetskim prijateljima.

Hvala Darku Beku što me je uvrstio među njih!

          .

Marija Juračić