“Griboedovljev Čackij – neafirmirani intelektualac u borbi s društvenom nepravdom kao odraz autorova vapaja za socijalnom reorganizacijom”
.

Početak 19. stoljeća u svijetu obilježen je značajnim društvenim promjenama koje su trajno izmijenile lice dotad poznatoga svijeta. Uslijed naglog razvoja industrije, stjecanja kapitala, razvijanja velegrada, formiranja društvenih slojeva (klasa) s drastičnim razlikama u socioekonomskom statusu odumiranja feudalizma i starih vrijednosti, ljudski se mentalitet uvelike promijenio i doveo do zamjetnih preokreta u književnosti, koja je nastojala zorno popratiti nastale društvene prilike, kritizirati njihovo loše stanje i nejednake društvene odnose. U tome smislu mnogi su ruski intelektualci emigranti, upoznavši se s aktualnim zbivanjima u Europi, osudili svoju domovinu kao zaostalu zemlju u kojoj je osnovu društvenoga poretka još uvijek činilo kmetstvo, kao državu kojom su vladali plemići i spahije koji su narušavali slobode i osobne stavove carskim cenzurama te gušili bilo kakve začetke revolucionarnih pokreta, a administraciju vodili podmitljivi činovnici, nemoralno i nezasitno potkradajući siromašan i neprosvijećen ruski narod.

Žudnja za nužnim reformama dovela je do rađanja dekabrističkoga pokreta, svojevrsnoga vapaja za ispravljanjem društvene nepravde koji je trebao osvijestiti nužnost progresa, a neslavno je završio masovnim pogubljenjima i progonima aktivista.

U ruskoj književnosti u ovom je razdoblju nastala velika živost: pojavili su se novi književni časopisi, romantika Žukovskog, epikurejska poezija Batjuškova, prvi Puškinovi stihovi koji su veličali slobodu. Pokrenuto je mnoštvo novih literarnih kružoka i društava, a povrh svega 1816. godine utemeljeno je Slobodno udruženje poštovalaca književnosti, nauke i umjetnosti (Stojanović 1946: 140). U spomenuto je društvo 1824. godine primljen i Aleksandr Sergeevič Griboedov (Moskva, 1795. – Teheran, 1829.), sin čuvenoga ruskog gardijskog kapetana Sergeja Ivanoviča Griboedova, od mladosti neprikosnoveni ljubitelj prava, filozofije, književnosti, povijesti i političke ekonomije, smatran jednim od najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Već kao mladić, čitajući zabranjena djela najnovije francuske literature, zajedno s nekolicinom epigona upoznao se s francuskim revolucionarnim idejama. Nije skrivao svoju zaluđenost  dramskom umjetnošću, pa se već od 1815. godine aktivno bavio prepravljanjem francuskih vodvilja i stvaranjem stihovanih dramskih komada, među kojima se ističu Lažna nevjesta, Moja porodica, Mladi bračni par te komedija Student, nastala u suradnji s Kateninom, u kojoj se već jasno predosjeća budući realist satiričar, strogi kritičar egoistične vlastelinske sredine, njezina raspikućstva i feudalno-vlastelinskoga načina života, zbog čega se to djelo smatra pretečom njegova kapitalnog djela, komedije Teško pametnom (rus. Gore ot uma), čije je stvaranje okončano 1824. godine. Zbog cenzure kao posljedice uvriježene kontemplacije o povezanosti ove komedije i autorova lika s dekabrističkim pokretom i njegovim pobornicima, djelo je dugo u rukopisu kružilo petrogradskim i moskovskim krugovima, a sam je Griboedov nakratko i uhićen zbog sumnje u antidržavno djelovanje. Djelo je polučilo ogroman interes, poglavito u ljudi iz nižih slojeva, dok u višim, konzervativnim krugovima nije  bilo dobro prihvaćeno. Zbog velike kulturne, društvene i estetske vrijednosti, komedija je posthumno objavljena 1833. godine, četiri godine nakon Griboedovljeve tragične smrti.

Radnja ove komedije vodi nas na početak 19. stoljeća, u kuću Pavla Afanaseviča Famusova, ugledna moskovskog plemenitaša i načelnika u državnom uredu te tipična predstavnika visokoga društvenog sloja, koji zajedno s nekolicinom istomišljenika iz svojih redova, tvrdoglavo braneći u svojim krugovima uvriježene staromodne i konzervativne stavove, ulazi u sukob s protagonistom, Aleksandrom Andreevičem Čackim, zagovarateljem liberalnih, progresivnih, novoformiranih tendencija, koji bezuspješno pokušava uvjeriti uzvišenu gospodu u apsurdnost i krajnju nekorektnost njihova svjetonazora, ponašanja, odnosa prema svijetu, podređenima, okolini i društvu. Gotovo svi likovi ove komedije, izuzev samog protagonista, nositelji su pojedinih karakternih mana koje se uvelike očituju u njihovu ponašanju, mišljenju i djelovanju, što, kada u obzir uzmemo cjelokupnu društvenu sliku (a ne samo te likove koji u djelu predstavljaju njezinu refleksiju), prerasta u mase njima svjetonazorski i karakterno bliskih ličnosti generalno zaslužnih za općedruštvenu krizu. No junake ove komedije valja motriti ne samo kao segmente sveukupne društvene zbilje, nego i zasebno, kao nositelje sebi svojstvenih, općepoznatih, prototipnih, prostorno i vremenski aktualnih slabosti i poroka, vrsno ugrađenih u samu srž njihovih osobnosti i podvrgnutih oštroj protagonistovoj kritici. U nastavku ćemo se pobliže pozabaviti upravo protagonistovom karakterizacijom.

Iako i sam plemić, Čackij je glasan kritičar svojih redova i samim time temelja na kojima počiva staro rusko birokratsko i feudalno društvo, odlučni zagovaratelj socijalne pravde, napretka, sloboda, domoljublja, prosvjete, znanja i znanosti, humanosti i poštovanja prema podređenima, ljudskoga dostojanstva, poštenoga rada i privređivanja, glasnogovornik očigledno zaboravljenih i(li) vješto ignoriranih društvenih formacija, mladih naraštaja, pobunjenika protiv socijalne nejednakosti i submisivnosti, podcijenjeni i neafirmirani vođa ustanka za socijalnom reorganizacijom, protivnik nazadnosti, neprosvijećenosti, zatupljenosti, konzervativnosti, birokratizma, karijerizma, militarizma, galomanije, cenzura, uskraćivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda, feudalizma, apsurdnosti, staromodnosti te napose ljudske oholosti i iskorištavanja položaja radi nepravednoga stjecanja profita, zasluga i slave. Poprilično je jasno zašto takav usamljeni pojedinac nije imao šanse opstati u roju neistomišljenika i uvjeriti ih u ispravnost svoga svjetonazora, no on se, što uvelike govori i u prilog njegovu prkosnom, odlučnom i nepopustljivom karakteru, dugo i snažno opirao igrama, podvalama, uvredama i ruganju sa suprotne strane, koja ga je u nedostatku i nemogućnosti razumijevanja prozvala neubrojivim čovjekom pomračena uma, etiketirala snažnom odbojnošću, izopćila iz svojih krugova, bacila mu rukavicu u lice, učinila ga bajronski suvišnim te poslala potražiti sreću i zadovoljstvo nekamo drugamo.

Čackij se u svojstvu egzistencijalno ugroženoga etrangera ne libi komentirati i ukazati na sve društvene pojavnosti. Središte njegove kritike podmićenoga i nastranoga pravosuđa čine sudci, koje naziva maloumnim i nesposobnim starcima koji uvijek gude u iste gusle te kako stare postaju još gorima i nesposobnijima, što daje za pravo pljačkašima i varalicama spokojno se upustiti u kriminalne činove i odašilje nedvojbenu poruku o nekažnjivosti zlodjela. Posebno se ističe i nehuman odnos prema podređenima, koji svjedoči o pomaknutim i neukusnim društvenim vrijednostima. Pojedini zemljoposjednici, naime, tretiraju svoje radnike kao roblje, izvrgavaju ih gladi i uboštvu, ismijavaju, pa čak i prodaju u zamjenu za lovačke pse ili pak dovode u velegradove kako bi plesali za visoku licemjernu gospodu koja se ondje divi njihovu umijeću, a inače ih tretira kao bezvrijedne i bezdušne stvari. Kao privilegirani sloj militarističkoga društva ističu se, naravno, vojnici i gardisti, koji se uzdižu u nebesa svojim zaslugama iz minulih ratnih dana, dok se, naprotiv, relevantni znanstvenici i književnici njima podređuju. Nova djela simbol su napretka u mišljenju, novih otkrića i postignuća, no, što je Čackom kao vrsno obrazovanom intelektualcu nejasno, ona se sustavno zapostavljaju, štoviše, zabranjuju i spaljuju, a njihovi pobornici i ljubitelji kažnjavaju i zatvaraju.

Čackij nije mogao prihvatiti društvene uvjete i svjetonazor što mu ga je nametala okolina. Ona je stajala iza njegova suparnika, nepregledna gomila duboko pogođena dosad neviđenom nepokorivošću, nepoštovanjem, kritičnošću, tvrdoglavošću i neposlušnošću nasuprot usamljenoj individui koja je ukazivala na njihovu licemjernost i lažnu otmjenost te upirala prstom na kontradiktornost (s jedne strane odbacivanje francuske progresivnosti i novotarija, a s druge samodopadno miješanje jezika mrskih im zapadnjačkih filozofa s ruskim te cinično, nerazjašnjivo veličanje i opsesija francuskom kulturom i načinom života, koju naziva majmuniziranjem).

Ustrajnosti i nepopustljivosti Čackoga svjedočimo do samoga kraja djela, no svi se njegovi pokušaji iznošenja vlastitih stavova svode na neuspjeh, što je najjasnije prikazano u didaskalijama na kraju trećega čina:

„Ogledava se. Nikoga nema kraj njega. Sve što je mlađe, okreće se u valceru. Stariji se kartaju.“ (Gribojedov 1946: 108). Sudionici svečanoga bala izražavaju potpunu nezainteresiranost na potrebu Čackoga da se opravda i suvereno i koncizno pojasni svoje argumente, a tako je i sa svima koji pokušavaju ukazati na socijalne probleme. Oni, naprosto živeći svojim uzvišenim životom i ne hoteći sagledati ništa izvan skučenoga vidokruga svojih sfera, ne posvećuju pažnju ničemu do li samorefleksivnom komentiranju taštine i oholosti ljudi iz svojih redova, ne uviđajući isti trun u svome oku. U posljednjem činu Čackij, napokon, shvaćajući uzaludnost svojih postupaka, diže ruke od svega. Rasplet dramskoga sukoba tako čini uspostavljanje bajronovske linije u njegovu karakteru i odluka o vječnom izbivanju iz Moskve, odlasku na daleko mjesto koje će stišati neizdrživu srcedrapajuću bol.

Zbog usađenih svevremenskih pretpostavki i ponavljajućih, uvijek aktualnih motiva, komediju Teško pametnom i njezinu socijalnu problematiku moguće je promatrati i s aspekta današnjice, odnosno suvremenog svijeta u kojem živimo. Stoga, iako odijeljeni od vremena njezina nastanka popriličnim vremenskim jazom, u mogućnosti smo spoznati povezanost razdoblja koje je bilo inspiracijom za njezinu izgradnju s današnjim prilikama.

I sami smo svjedoci trenutno potisnutih interesa romantizma, koji, vođeni jasno izraženim emocionalizmom, revolucionizmom i antiglobalističkim raspoloženjem, prema mnogim stručnjacima čekaju svoj skori proboj (Užarević 2008). Poznati su nam gotovo svakodnevni prosvjedi, hrabra borba pojedinaca i socijalnih grupa za osiguravanje svojega mjesta ispod Sunca, bolje sutrašnjice i slobodne ekspresije svojega „ja“ u društvenom kontekstu. Računajući upravo na to da je publika „živ organizam podvrgnut zakonima kolektivne psihologije“ (Švacov, Batušić 1998: 565) i da „osjećaj zajedništva u publici djeluje ne samo na svijest o pripadnosti određenom povijesnom krugu, nego i oslobađa niz elementarnih čuvstava i energija zapretanih u doživljajnom svijetu pojedinca“ (Isto: 566), ova komedija, obdarena upravo posebnim emocionalnim nabojem koji poziva na suosjećanje, zajedništvo i poistovjećivanje, nudi osjećaj pripadnosti, neotuđenosti i spojenosti, poziva na preispitivanje zdravo za gotovo prihvaćenih postavki i socijalnih odnosa te, na kraju krajeva, objelodanjuje činjenicu kako je zasigurno svatko od nas barem u nekom životnom trenutku bio Čackij ili se, štoviše, takvim poima cijeli život.

        .

Literatura

[1] Gribojedov, A. S. 1946. Teško pametnom – komedija u stihovima u četiri čina, prev. G. Stojanović. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.

[2] Guzeva, A. 2015. Nevolje zbog pameti: Iz života autora najpoznatije ruske komedije. https://hr.rbth.com/arts/2015/01/20/nevolje_zbog_pameti_iz_zivota_autora_najpoznatije_ruske_komedije_32463 (11. III. 2019.)

[3] Mitropan, P. 1956. O komediji „Nevolja zbog pameti“, u: Gribojedov, A. S. Nevolja zbog pameti – komedija u četiri čina. Beograd: Prosveta, str. 7-17.

[4] Nikolac, M. 2017. XIX. stoljeće u Rusiji: Početak modernog političkog raskola. https://www.xxzmagazin.com/xix-stoljece-u-rusiji-pocetak-modernog-politickog-raskola (11. III. 2019.)

[5] Leonov, L. 1946. Buktinja revolucije, u: Gribojedov, A. S. Teško pametnom – komedija u stihovima u četiri čina, prev. G. Stojanović. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, str. 7-14.

[6] Solar, M. 1979. Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga.

[7] Stojanović, G. 1946. Pogovor, u: Gribojedov, A. S. Teško pametnom – komedija u stihovima u četiri čina. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, str. 137-157.

[8] Švacov, V., Batušić, N. 1998. Drama, dramaturgija, kazalište, u: Uvod u književnost: teorija, metodologija, prir. Z. Škreb, A. Stamać. Zagreb: Globus, str. 565-627.

[9] Tomaševski, B. 1998. Teorija književnosti, prev. J. Užarević. Zagreb: Matica hrvatska.

[10] Užarević, J. 2008. O romantizmu danas, u: Romantizam i pitanja modernoga subjekta. Zagreb: Disput, str. 9-12.