S godinama u svitanje češće sjedaš
na terasu okrenutu istočnoj strani kugle
gledajući jutarnji izlazak Sunca
iznad gustih, visokih krošnji
što zeleno oslikavaju horizont
miješajući se bojama zlatnih agruma.

Sunčevi izlasci sakupljeni
na dnu balkanskih vododerina
pretvaraju tvoj obzor u užarenu loptu
čiji se ognjevi u trenu rađaju i nestaju
poput plama kapele Gorućega grma
dok se Njegov glas nečujno gubi
u beskrajnoj spirali protoka vremena.

Kamene ploče koje si bio zadužen nositi
na svojim plećima razmrviše se
u sićušna zrnca u podnožju Džebel Musa,
a njihovu sipku toplinu osjetit ćeš
na svojim bosonogim stopalima
zakorakneš li putem svjetlosti.