Odmarao je na nebeskom tronu
satkanom od mekih toplih oblaka
promatrajući što to dolje rade;
igraju se s Malim dječakom
i Debelim čovjekom
rođenima u beskonačnom
paklu fizije razarajući sve pred sobom
kao kule od karata.
U suludoj igri natjecanja premašili
su već odavno brojku veću
od broja stoljeća poslije Krista.

I spusti se On među njih
kao običan smrtnik na Trg humanosti
prerušen u starog prosjaka
iskajući milodare sa srcem u šeširu
koje je osvjetljavalo dugu noć.
Ne bješe čovjeka koji ga pogleda
i krene šetati kišnim ulicama,
al’ umori se i ode do šanka
da ispere kiselost pepela
koji mu se nataložio u ustima;
posta inventar kavane The End
(igrom slučaja nedirnute)
nazvane po istoimenoj pjesmi The Doorsa.
Provodeći vrijeme sa srcem položenim
na šanku, a u ruci boca piva.

Sretoh ga jedne večeri u prolazu
blagom svjetlošću hipnotizirana
uđoh ispiti posljednju kavu i upitah:
koji me put vodi do Edena?
A, On, drhtavom rukom odmahne
i jedva čujno izusti: Edena nema više!

(20.08.2015.)