Kao galeb Jonathan Livingston
letiš visoko u paperjaste oblake
dodiruješ svjetlost i beskrajnu tamu
dodiruješ savršenstvo bez granica
igrajući se sa strujama i vjetrovima.
Postaviti se na mjesto drugoga
gledati njegovim očima
to je kao postati apsolutno biće
koje ne poznaje granice niti odricanje.
Poderao si sve davno pročitane knjige
i počeo ispisivati knjige svog života,
svoje etike i religije u kojima si ti jedini lik.
Letiš visoko prema suncu u slobodu,
no, da li ti to daje pravo na potpunu
destrukciju svega što je bilo prije
kokoši ili jajeta?

Ne, nisi ti galeb koji je otkrio savršenstvo
učeći i pokazujući ga drugima.
Tvoje uho ne čuje glazbu s dna oceana,
a oči ne vide ljubavni ples zemlje i neba;
u njima su refleksije svjetlucavih riječi
skrivenih između svjetiljaka umjetnog bora.
Krila uzdižeš poput krila đenovske ciklone
stvarajući snažan vrtlog i neveru
rušeći sve moje pažljivo poslagane
lađe od šarenih Lego kockica
otpuhujući me na Espiritu Santo
skupa s njima.