Poznato je da se hrvatski jezik sastoji od tri narječja; štokavskog ( koje je postalo osnova hrvatskog književnog jezika) čakavskog ( kojim je pisana naša najstarija književnost) i kajkavskog (kojeg su se odrekli ilirci koji su iz nekih povijesnih razloga prihvatili štokavsko narječje). Većina hrvatskih pjesnika piše svoje pjesme standardnim književnim jezikom. Zato veseli svaka pjesma pisana dijalektom jer ona čuva vrijednost složenosti hrvatskog jezika. Osobito veseli dijalektalna poezija koja odiše kvalitetom kao što odiše Newenkina pjesma Tam pri onomu selu.

Tam pri onomu selu,
a gdo ne zna, baš pri onomu vrelu,
zima se vun ne da,
i gunja je još nositi treba.
Sneg tak lepo sve pokriva,
a zemljica najlepše sanje sniva.
Pak se i potok sav zaledil,
i nekak je celi probledil.
Al´ ga sončece od`zgora škaklja,
smeje se on ispod tega stakla.
Čujti ga je kak se h koritu bućka,
tam negde na grani i tičica fučka. 🙂
Nigde ni videti živega sveta,
ni bube ni muhe, pauka ni cveta.
Tak sve je lepo, mirno i tišinu je čuti,
čak spiju i svi šumski puti.
Sneg tak lepo pod nogami škripa,
zimica črlene obraze pipa.
A gore na grani inje se bljeska,
kak kristali na suncu se ljeska.
Meni je lepo tu h noći biti,
videti je srnu z srnjakom iti.
A onda se zeko prek polja protegne,
tak lepo liji pred nosom pobegne. *

Pjesma je to u kojoj se je pejzaž potpuno stopio s jezikom kraja i osjećajem pjesnikinje. Ona instinktivno osjeća da  ambijent, koji je njezina druga duša, može najbolje oslikati dijalektom kojim taj krajolik živi, kojim,srećom, još govore njegovi žitelji. Živ je i zvučan taj njezin kaj i nije teško onome tko je jednom prolazio tim krajem, zamisliti male , slikovite kućice zaspale na snijegu, pitome gorice i osamljene kleti koje toliko radosti donose svojim uživateljima. Životni sklad vlada između krajolika, čovjeka i jezika što lijepo naglašava i ova pjesma.

Sneg tak lepo pod nogami škripa,
zimica črlene obraze pipa.
A gore na grani inje se bljeska,
kak kristali na suncu se ljeska.
Meni je lepo tu h noći biti,
videti je srnu z srnjakom iti.

Newenkin izraz je živ, melodiozan, njezin smisao za boju, zvuk i impresiju je neupitan.U pjesničku sliku uvodi nas izravno, ex natura. Čini nam se da nam rukom pokazuje motive opisanog krajolika, da ih otvara pred nama lijepe, snene, a vedre, nasmijane. Sve je pred nama spokojno, tiho i sve odiše životnom radošću.
Jedna od značajnih karakteristika kajkavskog dijalekta je uporaba deminutiva pa njima obiluje i ova pjesma ( zemljica,sončece, tičica, zimica) što naglašava nježnost i mekoću osjećaja.

Newenka izbjegava strofičnost. Njeni stihovi teku bez pauze, ustaljenim snažnim ritmom, uglavnom parne rime naglašavaju sklad koji ona osjeća stapajući se s dragim krajobrazom.