Dinka Bekavca na portalu Očaravanje ne treba predstavljati. Već neko vrijeme uživamo u njegovim slikama i u njegovoj poeziji.  Dinko se prvo ostvario kao slikar o čemu nam sam priča u priloženom videu. Ali,  pjesnik koji je dugo samo drijemao u njemu, želio se je ostvariti. Tako je slikar počeo pisati pjesme i otvorio svoju pjesničku prirodu.  Nakana njegova je bila ostaviti pisanog traga  svoje ljubavi svojoj ljubavi. / Sanjam te/

Sanjah te sinoć,
u sanjama mojim
bila si tiha
tek šumila si
lišćem breze,
a ja sam prebirao
pastelne boje
koje sam netom
od duge isprosio…
i bio je san,
mekan
nježan
od mojih dodira
boja na papiru…
oko nas
dopirali su zvuci
nebeskih orgulja
skladni
milozvučni…
dok je u meni
vladala oluja
mojih emocija
da tebi
ljepoto moja
ispišem
neke nove
oslikane
poezije snene,
vječne
za mene
za tebe
voljeno moje…

Svu silinu svojih osjećaja, sve boje svojih slika, šumove i zvukove prirode kojima zvuče nebeske orgulje, utkao je pjesnik u ove stihove. Njegov je osjećaj nježan, snen, boje njegova srca su pastelne dugine boje. Mekan je pjesnikov dodir, tople su i paperjaste njegove riječi upućene voljenoj ženi.

A on tu ženu voli u svakoj svojoj pjesmi bila ona upućena voljenim Kaštelima, slavonskoj ravnici uz koju ga vezuje jedan period života, ili njegovoj velikoj ljubavi i vječnoj inspiraciji-moru. /Kaštela s planine gledam/

Na vrletima opojni miris se širi,

smole smrekinih i borovih grana,

uz stijenu suncem okupana

stisnula se kadulja, biljka siva,

Dok u barci svojoj plovim

sa pučine tebe gledam,

tebe gledam – sve mi lipe

stare kuće i ponistre

moj Kaštile, milo moje.

Opojan je miris smreke, borova  i smole, miris kadulje, miris Mediterana. Bogate su boje koje se oku pružaju i kada je na moru bonaca pa je sve mirno i sneno i kada zajauče jugo pa prevlada siva i kada bura raščisti zrak i donese jasne svježe boje. Donese bura i cijelu simfoniju zvukova. Bura fijuče, ječi, urliče ,jeca, a vali vrište i sve je ovijeno magličastom izmaglicom / Bura u mojoj vali/

U mojoj vali
fijuče bura u krošnji stabla,
povija grane tamarisa,
ječi tonovima nebeskih zvižduka,
od urlika poludjelog vjetra…

U rascjepu hridi bura jeca,
žesti se na vale morske,
a vali žubore, vrište i propinju se,
vjetar ih goni, teku kao rijeka,
i nestaju u plavičastoj maglici
daleke pučine…

Pjesnik Dinko Bekavac oslikava tipične dalmatinske motive pa ćemo u njegovim pjesmama naći neizostavnog galeba, tog gospodara plavih visina, ali i tipičnu lijepu Ane, ili Mare, konobu koja nije tek mjesto gdje se pije dobro vino, sveta kapljica škrte zemlje i žuljevitih ruku, nego utočište, utjeha, odmorište, mjesto lijepe dalmatinske pjesme i druženja. I ne može pjesnik, a da ne žali za danima kada je u konobi njegova dide još bilo života, kada se pivalo i pilo, jelo, šalilo, kada je Bog još po zemlji hoda“…./Konoba moga dida/

Tužno se sića godina prošlih
kad bilo je života – divota –
kad sva se šepirila
i ponosno svoja vrata
svima širom otvarala,
kad peklo se
ispod peke,
na žaru,
kad bilo je vatre i dima
i kad je pršute sušila
i vina se pila
i kad lica su vesela
do dugo u noć
pisme pivala,
a dječja vriska oko nje odjekivala…
i kad je sve, baš sve
tako sretno
i lipo bilo.

Neke nove generacije mislit će da im autor priča bajke o lijepom načinu života kada je još „čovik  štimava  čovika“. Pjeva naš pjesnik o običnom, jednostavnom čovjeku koji ne piše pjesme, ali koji ih živi svakim djelićem svoga života okružen ljepotom beskraja. Prisan je odnos galeba i ribara jer galeb uvijek navijesti ribaru gdje se riba kreće, a ribar časti galeba slasnim zalogajem. /Galeb i ribar/

Ti prijatelj si ribara
i srića njihova
a oni srića su tvoja
jer uvik zalogaj ribe
za tebe spreme,
za tvoj krik,
za let,
za ljubav i pismu.

Kolika je ljubav pjesnika prema moru pokazuje i pjesma u kojoj njemu nije strana ideja da se može sav pretvoriti u more./ Kad bih more bio/

Kad bih more bio

ja bih bio snažan, čio

svima mio, sretan bio,

zlatne zrake rujnom zorom

budilo me sunce žarko,

plesao bih vjetrom

maestrala,

ne bih stao sve dok sunce

u zalasku

pocrveni i pozlati…

More je neiscrpno nadahnuće slikara i pjesnika. Slika ga riječima u svim njegovim varijacijama jer more i nebo iznad njega su svakog dana drugačiji, svake noći drugu priču pričaju. I ljubav prema ženi nezamisliva je bez mora, a more tako lijepo uokviruje ljubav prema ženi. / Beskrajna ljubav/

More moje, more moje –
pjevali smo i sanjali
more moje, more moje
sad nas stara ljubav spaja
sanjali smo snove naše
u ljubavi nema kraja.

Dinko Bekavac svojim pjesmama često izravno komentira svoje slike. Tako čini i pjesmom
/ Baletne papučice/

Zenit se obojio u zlatno – rumenu boju

jednog toplog ljetnog predvečerja,

nosio me zanos susreta sa balerinom,

u prolazu kraj baletnog studija,

vjetar je donio miris oleandra…

Slušao sam tišinu baletnog predvorja

u garderobi baletnog studija,

titralo je svjetlo žućkastim sjajem,

na podu je sjedila balerina,

sjajila se njena haljina od tila…

Na kraju mogu reći da je Dinko slikar poezije i poeta slikarstva, ali iznad svega čovjek koji istančanom pjesničkom dušom diše svijet u kojem živi. On u svoju poeziju ne unosi razmišljanje o smislu života, ne boli ga prolaznost, ne razmišlja o vremenu koje nam izmiče, on je kroničar života, bilježi njegovu ljepotu i  punim je plućima živi.