Dok se tuga vijori kao zaboravljena zastava

Ništa nije bilo postojeće, onkraj svijeta

U kojem žive Crven kapica, sedam grozomornih patuljaka

Daleko je, daleko to more slano

Što grize tabane mile mi države

Oni što se drže za ušicu igle

Smiju se nama grbavima, slabog zdravlja

Jesu li svjesni što čine naciji prvobitnog nastanka

Dijele nas, dijelimo se prema prstima na ruci

A svi zajedno poniremo, poniremo u neimaštini života

Luda je glava što je otišla, još luđa što ostaje

Gradimo mostove, gradimo brodove

Bacaju nas niz liticu prošlosti

I da brojim i da si ideje krojim

Umirem zajedno sa Divjim zecom

Neki kažu ,,zle su krvi,,

Ako su zle krvi i moja je takva

Jer smo jedne obitelji grana