Isklesala te božanska priroda
poput Apoksiomenova kipa,
u tvojim vulkanskim očima požuda
a iz nosnica toplina pare me okupa.

Jezikom si nježno svijet mi šarao
rukama kao krilima albatrosa
taj let u visine si mi dočarao
prepuštajući me milovanju rosa.

Bio si mi poput divljeg voća
koje me je bacalo u ekstazu,
prije tebe mrzila me samoća,
i odletjeli bismo u drugu fazu.

Leđima tvojim klizio je mirisan znoj
blistao je na mjesečini kao paška sol
i stapajući se u ljubavi grimiznoj
lickala bih te cijelog kao šećerni oreol.

Tvoji nježan dodir sve više me otvarao
doticanjem tijela vali su nas nosili
dok si mi bisernim zubima usne tražio
sve dalje i dalje mi smo brodili.

Uzdasi naši bivali su sve jači
kako se pjenilo u nama more
šaputao si mi: draga, ne plači,
a već su nas budile rumene zore.