(inspirirano Andersenovom bajkom Svinjar)

Bila jednom djeva lakonoga
Najljepša pred očima Boga
Al’ je djeva tvrdog srca bila
Svakom momku bi se zamjerila.

Gledala je svakog sa visoka
Jednog zlobno, drugog ispod oka.
Svakome bi neku manu našla
U plastu sijena iglu pronašla .

Ja vam pričam, a tako je bilo
Oholost joj srce zarobilo
Ni za oca više ta ne mari
Ne brine je što od brige stari.

Jadan brine, noćima uzdiše:
“Što da radi s njenom zlobom više?”
Nema momka iz grada i sela
Nema toga kojeg bi ta htjela.

Bog sa čudom sve to s neba gleda
“Ovu malu baš kazniti treba!
Otopit ću joj kamen iz njedara
Kad već bira, dobit će svinjara !”

Svinjar eto, sada putem hodi
Sve što radi, sve mu srećom plodi.
Vrijedan momak, roda vrijednoga
Pravi izbor od samoga Boga,

Bog je ocu svoj plan izrekao
Blagoslov je starcu tada dao:
“Ti ne krši sad savjeta moga
Udaj kćerku za momka ovoga !”

I posluša starac božje riječi
Smješka se, veseli se sreći
Udat će on kćerku najmiliju
Pa neka je i suze obliju .

U starosti kad mu muku stvara
Pa neka se uda za svinjara
Nije htjela bogatstvo i svile
Nek’ joj svinje sada budu mile!

Svih pomada, šminke i parfema
Kada shvati da sveg’ toga nema
Otopit će srce od kamena
Svinjar će sad biti sreća njena.

SUZANA MARIĆ