Sunce je svoju umornu glavu naslonilo na krošnju stare lipe okrunjene mladim pupoljcima. Pod lipom grupica ljudi u crnini tiho moli “Očenaš” . Ona je stajala nijemo, gledajući u rupu što je poput razjapljenih ralja strašne zvijeri gutala drveni lijes.Nikada nije razmišljala da Zemlja može biti tako sebična, tako okrutna, tako… Uzeti u svoju crninu njeno najdraže biće i zatvoriti se za sobom.

U tom je trenutku ponovno postala ona djevojčica uplakanih očiju. Djevojčica koja je drhtala jecajući, želeći se osjetiti voljenom, zaštićenom, pa bi se stisnula u drago krilo i pronašla utjehu. Ovoga su puta drhtaji lomili tijelo, ali utjehe nije bilo. Sunce je sušilo suze na njenim obrazima.Vjetar joj je hladio vrelo čelo. Drhtave šake su se stiskale kao da žele u sebi zadržati vrijeme. Jedan trenutak i sve je postalo nejasno, mutno, nerazumljivo.Tamna rupa se zatvorila. Jedan drveni križ predstavljao je njenu staricu, njene uspomene, polovicu njenog života. Stajala je nepomično gledajući ljude kako odlaze u tišini.

Je li gotovo? Završeno… Je li ovo kraj jedne priče u kojoj se je našla djevojčica uplakanih očiju? Jesu li njene isplakane suze samo rosa jutarnja? Možda je sve samo ružan san! Možda će se probuditi iz te more i sve će biti kao prije. Vratit će se vrijeme radosti i smijeha, mirisa jutra, bijelog jasmina… Vratit će se sreća u uplakane oči.

U jednom trenutku su nestali svi snovi, probudila se u surovoj stvarnosti koja joj je pritiskala pluća, zatvarala dah.  Osjećala je da je izgubila veliki komad duše i tu je sada ostala praznina. Osvrnula se je oko sebe i shvatila da stoji sama. Plamen na svijećama je lelujavo plesao šireći miris voska. Oprostila se je tiho i krenula prema izlazu.  Polagano koračajući, okrenula se je i ugledala djevojčicu uplakanih očiju kako sjedi pokraj humka, ispod lipe, dok joj glas u vjetru priča nedovršenu priču . Vidjela je sebe …