DOBRIŠA CESARIĆ, LOVAC NA LJEPOTU

 

 

 

 

 

 

(1902. Požega – 1980.Zagreb)

Dobriša Cesarić je rođen 1902. godine u Požegi, ali to je samo slučajna odrednica, jer je on svoje rano djetinjstvo proveo u Osijeku, a već 1916. godine dolazi s obitelji u Zagreb i od tada je njegov život vezan uz taj grad. Volimo ga i poznajemo kao pjesnika finog, istančanog stiha, koji nam je u nasljeđe ostavio monolit mudrosti i sjajne kapi ljepote.

Mnogi ga percipiraju kao pjesnika spokoja i vedrine, pjesnika koji u čovjeku budi optimizam, svijest o ljepoti življenja.  Njegov Slap pršti od radosti i svaka njegova kap je stvaralački dio života. Mogu ga razdragati nježne, treperave i čiste breze na ulici, susret s djevojkom u maloj kavani na uglu.

/Mala kavana/

                                                                 .

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

                                                                   .

Istina je da nam pjesnik  daruje te male inserte vedrine i ljepote jer nam to želi dati. On njima zatomljuje svoje melankolije, tuge, očaje i razočaranja  i ne želi nikoga  njima opterećivati. Diskretno ih utkiva u mnoge pjesme pa ću  u ovom malom eseju prikazati kakvu diskretnu i profinjenu vezu imaju Cesarić,  tuga i ljepota. On o svom životu nije želio govoriti. A što bi i mogao reći kada je sav prešao u stihove?

Nije bio sretan čovjek. Previše je osjećao svijet da bi to mogao biti. Tri puta je pokušao izvršiti samoubojstvo i kada se one  teške noći u pola tri pijan pojavio na Krležinim vratima noseći mu svoje rukopise kao testament i posljednju pomast,  Krleža ga je, gotovo divljački, izbacio i možda mu svojim postupkom spasio život, jer se osjećaj očaja i samosažaljenja pretvorio u osjećaj prkosa i ljutnje. Da se pjesnik bacio u Savu, uskratio bi  nam niz  pjesama koje volimo, u kojima vezani stih zvuči prirodno, jednostavnost izraza bogato, a kratkoća pjesme biva ispunjena dubokim i sveobuhvatnim razumijevanjem života. Njegove pjesme nalikuju onim finim potezima tuša sumi –e  slikarstva, koje otkriva ugođaj i stanje umjetnikove duše. Ono, zbog tankog papira ne dozvoljava ponovljeni potez, svaki detalj na slici jednako je važan, a bjelina papira poziva gledatelja da je ispuni svojim osjećajem i maštom. Stvarajući svoje lirske slike Cesarić nalazi pravo mjesto svakoj napisanoj riječi, reže sve suvišno, dekorativno, a ostavlja ono što gradi ljepotu cjeline. Kada u pjesmi Voćka poslije kiše slika malu voćku kojoj povjetarac njiše grane, on nigdje ne spominje taj povjetarac, ali on je tu, podrazumijeva se i nije  potrebno njime proširivati pjesmu.
.

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
.

Al nek’ se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.

                     .

Sve je prolazno i sve je čarolija, samo lijepi privid. Cesarić lovi te malene trenutke ljepote, bilježi ih, postaje njihov suučesnik i nas uvlači u tu igru. Konstatira. Ukazuje. Ne jadikuje. Ostavlja čitatelju izbor, hoće li i u kojoj mjeri osvijestiti iskazanu misao, ući u bjelinu slike.
.

Simbiozu tuge i ljepote lako je uočiti u pjesmi Oblak. Cesarić, naš lovac na Ljepotu zastao je da joj se pokloni, da je pjesmom zaustavi. Sintagmom u kojoj oblak krvari ljepotu iskazao je svu  tragiku ljudskog roda koja u meni budi osjećaj duboke tuge i vjerujem da je pjesnikovo srce isto krvarilo gledajući užurbane ljude koji ne vide ili ignoriraju ono najljepše što su sa životom dobili. Tko ne vidi ljepotu oko sebe, ne vidi je ni u pjesmi, a to rastužuje pjesnika koji jest taj oblak, čija pjesma jest ta ljepota. Pročitajte još jednom zadnju strofu ove pjesme i osjetit ćete svu bol i osamljenost koju skriva  pjesnikova intima. Osjetit ćete svu snagu onih riječi koje je Cesarić zvao lirskim udarcima, a koje su značile sažetak misli i raskoš pjesničke slike. U ovoj pjesmi nalazim lirske udarce u sintagmama: vjetar visine, zemne stvari, krvareći ljepotu. Cijeli poetski život pjesme zgusnuo se u  tim riječima, u finim potezima kista i srca na dlanu.
.

 U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
.

I svak je iš’o svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.
.

I plovio je sve to više,
K’o da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njih’o,
Vjetar visine raznio ga.

                            .

Još više tuge, još više jada stisnulo se u pjesmi Poludjela ptica. Svojim sadržajem pjesma vas može podsjetiti na Bodlerovu  pjesmu Albatros. U obje pjesme motiv je isti, poruka pjesme također, ali osjećaj koji pjesme ostavljaju u meni, ipak se razlikuje. Bodlerova pjesma je otvorenija u osudi društvene sredine i izaziva zgražanje, sažaljenje, pa čak i ljutnju, Cesarićeva pjesma je profinjenija i izaziva duboku tugu. Opet jasno osjećamo pjesnika u pjesmi. On je ta luda ptica koja stvara za druge, koja se svima daje, ali za nju samu nigdje nema utočišta. Pa nismo li kao društvo slično postupali prema mnogim našim umjetnicima? Ne moram vam pričati o zluradosti, o  ljudskome jalu, pritiscima silnih… Sve je  to izrekao pjesnik  u dva zadnja stiha.
.

Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.
.

Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela dòseći?
.

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.
.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru što je svu golica.
A kad je umor jednom bude s’rvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.
.

Kada govorimo o Cesariću, ne možemo izbjeći riječ o njegovoj pjesmi Povratak koja se, zbog početnih stihova, najviše sviđa našim đacima. Nije riječ samo o ljubavnoj pjesmi, već i o dubokoj filozofskoj refleksiji koja intrigira svako misaono biće. Ljudski um ne može pojmiti što se događa s ljudskom dušom nakon smrti. Što biva s ljudskom sviješću? Gasi li se ili u nekom obliku premošćuje vjekove i vraća se? Cesariću se otvorio neki kanal spoznaje o čovjekovu bitku, ali on ništa ne tvrdi.
.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
.

Veliko Možda prati čovjeka od onih vremena kada se prvi put zagledao u zvjezdano nebo i postavio pitanje o svom položaju u beskraju. Vraćamo li se u nove živote s istom dušom, istom podlogom svijesti, susrećemo li opet iste ljude?
.                                                                       .

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
.

Suočen s nesretnom ljubavi i duboko nesretan, pjesnik se pokušava utješiti mišlju da se velika ljubav mora ostvariti u nekom sljedećem životu. Ljubavnici se moraju sresti, privući jedno drugo, iako neće znati koliko ih vežu „neki stari lanci“.
.

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
.

Ogromna je ljubavna patnja čovjeka koji ne zna bi li mogao još jednom proživjeti svoju iskrenu, nesretnu i duboku ljubav. Neke se boli ne usuđuje ponoviti u slutnji novog života.
                                 .
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
.

Tko jednom otkrije Cesarićevu poeziju,  teško će se oduprijeti kapima njezine ljepote i monolitu njezine misaonosti.

.

Marija Juračić