Kad moje pjesme vjetar pomete
k’o suhe vlati pokošene kosom,
sakrit ću se u šapatu breza,
u mirise jutara umivenih rosom.
Da budem smiraj pticama kad slete
na moje, u krošnjama nevidljive ruke.
Tim putnicima što u beskraj plove
podarit ću toplinu sigurne luke.
Kad Zemlja zadrhti i ja ću s njom
bivati u svakom otkucaju srca,
na moru pjena, u noći sjena,
žito obljubljeno zrakama sunca.
A možda u dahu nemirne srne
budem tek trzaj koji se ote
kad prstima dotaknem nebeske strune
i zauvijek te ostavim Živote.
8 komentara za "Dodir vječnosti"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.