Spustim se često
nečujno snom
sa planine godina
u dolinu prohujale mladosti
kojom je svakodnevno radost
kao rijeka života tekla.
Gore u visovima starosti
hladni vjetrovi prolaznosti pušu
sunce su zaklonili oblaci zaborava
i nema ničega da ugrije ozeblu dušu.
U rascvaloj dolini mladosti
djetinjstvo i prijateljstvo
kao uzavrela lava vrije
lica vedra, bezbrižna i mlada
ljubav obasjava i grije.
Na vrhu visova godina
magle se umora dižu
suzu za suzom svakodnevno
kao koraljnu ogrlicu
za dolinu mladosti nižu.
Zatvaram spomenar sna
slike u škrinju za uspomene spremam
mora se dalje
sutra je novi dan.