Osjetim ponekad umor od zbilje, od svijeta koji plovi površinom života, buči i nameće viđenje neke nove umjetnosti koju ne osjećam svojom, koja me ostavlja ravnodušnom i hladnom jer u meni ne budi ni osjećaj niti smisao, ne izaziva iskru znatiželje, uzbuđenosti, zanesenosti.
Onda posegnem za pjesmom nekog pjesnika koji zna ponijeti čitatelja tajanstvom poezije, koji ga bez napora i kompliciranih, nerazumljivih misli uvlači u svoj tihi, intimni svijet iskonske ljepote. Takvi pjesnici su danas rijetkost. Ne žude za pompom i slavom, stvaraju za one
koji se još znaju pokloniti ljepoti pisane riječi.

Zovem ih pjesnicima katakomba poezije. U tim katakombama, daleko od galame i karavana u kojima se pjesnička riječ viče, stvara  pjesnik Ivica Grgić. U tišini njegovih katakombi nastaju pjesme koje svako, pjesmi otvoreno srce, mora osjetiti.

/Snovi od finoga tkanja/

Pjesnik je rosa sa studenih gora

poseban izdanak dalekih pređa

zanesenjak to je što iznova mora

sanjati ljepotu iza svojih vjeđa.

Njegova nova zbirka pjesama Dosanjana lira tkana je od sna.  Taj san nije otuđen od života, on reagira na zbrkanost i površnost  svijeta, daje mu novu dimenziju smisla i neke čarobne blagosti.

Ljubav je tema koja dominira snom. Nježna, blaga, tužna i vječna. Ljubav je to  koja boli, ali ta bol je ujedno i jedina sreća, jedino u što čovjek može vjerovati. I za nju se stvaraju svjetovi, za nju poezija čini nemoguće; reciklira zvijezde i te izrađene zvijezde snagom riječi sjaje snažnije i ljepše od onih dalekih, hladnih, ugaslih, pogledu zamagljenih.

/ Zvijezde od staniola/

Večeras zapali prašnjave svijeće
duša čemerna, umorna od bola
žudi za plamom starih vremena
i zvijezdama sjajnim od staniola.

 Niz Grgićevih pjesama nosi duboki misaoni karakter. Zanimljivo je razmišljanje autora o povezanosti srodnih duša u vertikali vremena u kojoj se autor javlja kao medij nekog davno otišlog pjesnika koji iz mraka vremena u um pjesnika utkiva stihove i misli.

/Tko mi to u jedra puše/

                                                                Stihovi su moji osmjeh davnih pređa

eho što se javlja kao smiraj duše

u postelji kad sanjam zatvorenih vjeđa

netko neznan u jedra mi puše.

 Pogrešno bi bilo reći da se pjesnik udaljio od socijalnih problema jednog neuređenog, stihijskog, uništenog društva. On posebnu osjetljivost pokazuje prema aktualnim društvenim temama. Koliko simpatije iskazuje prema siromašnima i poniženima, toliko ironije i jetkosti prema bahatima i neosjetljivima.

/ Elita/

                                                                         Laž je sve više dio kulture
                                                                       ubijmo istinu u tome je spas
                                                                        dok kraj nas nepravde jure
                                                                         nemamo potrebu podići glas.

Ukoliko na ovim prostorima još postoji pjesnik sela, onda je to Ivica Grgić. Njegovo selo je ono koje polako nestaje, mirno, sneno, idilično, plemenito selo koje samo u sebi nosi poeziju.

/Čežnja za selom/

O, kako dragi mom su sjetnom oku
ti uski sokaci i hambari stari
gradska tuga utkana u srcu
sad lagano nestaje, pogled mi se žari.
.
I gle opet bih k’o nekad trčao bosonog
sjeo bih u štagalj na naramak sijena
i čekao Klaru mezimicu sela
da se važno prošeće vragolastih zjena.

Na kraju treba spomenuti skladan, razumljiv i čist stih koji svoju karakternu crtu crpi u jednostavnosti poetske ljepote, vjeran rimovanom katrenu.

Toplo preporučujem zbirku Ivice Grgića Dosanjana lira svim ljubiteljima prave, nepatvorene pjesničke riječi.

Marija Juračić, prof.

www.webknjizara.hr

Copyright © 2013. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvu obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

ISBN 978-953-336-058-4