Doviđenja sada, tako srce zbori
napuštam dolinu i usnuli gaj
zadnjim sjajem Luna nebom gori 
stihovima nježnim došao je kraj.

U mojoj nutrini utvare su same
i svaka noć od prethodne je luđa 
sjetnom dušom punom krasne tame 
prosuo sam svjetlo pred stopala tuđa. 

U stihu ljubeć zelen bor i breze
zaigrah se kreacijom posrnulog uma
no živ u grobu, usred svoje jeze
u životu klonuh preko svoga huma.

Daleko su sada snene gorske kose
pastirice i kale, blijedi sveti gral
i dok lijes mi neugledan nose
ja u sebi mrtav, ćutim samo žal. 

Žal što ljubeći prostranstva pusta
sjajnu rosu, mjesečinu i Lunu
ne poljubih nikad tvoja draga usta
i dušu tvoju svu dobrote punu.