Svirala je ona violinu drugu
u orkestru što se ljubav zove,
za nju note pisane su sjetne
uvijek tužne, rijetko kada sretne.
Gudalo je potrošilo vrijeme
žice tužne zapamtile note,
melodija srca odjekuje tupo
u noćima što se lijeno vuku.
Violinu prvu nikad svirat neće
zapisana sudba pratit će je tužnu,
mol je za nju melodija sreće
kad je sunce i dan kad je ružan.
Orkestar život prestati će svirat
za violinu staru nitko neće pitat,
ostati će samo neke note sjetne
zapletene u brezama i konaćno sretne.
Štefica Vanjek-Štefi
7 komentara za "Druga violina"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.