Mrkla zimska noć i gladne sove huk

zatvoriti ne daju oči ni tren,

osluškujem sama taj jezivi muk

i sovine pjesme ponovljiv refren.

                        .

Zabijam glavu sve dublje u jastuk

poljana tame i u njem’ se krije

a strah se zbraja i množi uz fijuk

vjetra što i pahulje snježne vije.

                     .

Gluho doba noći predugo traje,

kraj mene posteljom  samoća drijema

a lavež pasa sigurnost mi daje,

hrabro su društvo ali ni njih nema.

                      .

Tiha zimska noć, samo se glasa ćuk

na obližnjoj grani od zime leden

kao da posljednji ispušta jauk,

gladan, hladan na golu granu sveden.

O, ti jutro, molim te već svani

iako mećava još uvijek vije,

samo da malo sv’jetlo zadani

noćne tišine da stanu što prije.

                          .

Ponekad spavam danju, bdijem noću

da ne slušam te tamne tišine glas

i da ne čujem gdje glasanja hropću

da ne čekam jutarnjeg svjetla spas.

                      .

Doći će proljetne toplije noći

kad ne ću slušati crne sove huk,

kad će snovi lako doći na oči,

kad se ne će glasati ni gladni ćuk.