Povodom Dana europske baštine u Ivanić Gradu je od 19. IX. 2018. do 2. X. 2018. postavljena izložba fotografija Zdenka Vanjeka „Bajeri – ljepota u oku, mir u duši“, koju je on posvetio svom preminulom prijatelju, pjesniku i književniku Stanku Petroviću Staši.

S posebnim se osjećajem  poštovanja sjećam  Stanka i njegove posljednje knjige „Nema sunca za sve dovoljno“ koju sam tada uređivala. S nestrpljenjem i radošću  očekivao je njezino izdanje. Kontakti su bili svakodnevni. Već je bio narušenog zdravlja i znala sam da tu knjigu pripovijedaka želi što prije objaviti. U naše razgovore o tekstu knjige umiješali bi se inserti Stankovih  sjećanja  na more, na malo dalmatinsko mjesto njegova djetinjstva, priče o tavanskom stanu koji uređuje za svoje drage potomke, a onda bi se vratio   pričama o životinjama koje u ratu  pate jednako kao i ljudi i o kojima je pisao. Veterinar po zanimanju, znao je proniknuti u njihov osjećaj trpljenja. Vidio je suludo lice rata, koje je čovjeku htjelo uništiti čovječnost, a životinjama  prirodno pravo na očuvanje vrste. Tko zna koliko je puta, dok je bilježio ljepotu okoliša, pomislio na okular svog prijatelja Zdenka!

Zdenko Vanjek, Dobar Duh Ivanić Grada,  ovom izložbom šalje svom prijatelju mir i ljepotu kraja kojeg obojica vole. Oštre granice vremenskih dimenzija ne prekidaju prijateljstvo i ne prekidaju kontakt. Obojica lutaju Bajerima, lijepim, mirnim i spokojnim, obojica  gledaju njihove boje, slušaju njihove zvukove. Sada jedan posuđuje oko onom drugom i nosi u sebi njegove riječi. Dio Stankovih priča nalazi se i u slikama Zdenka Vanjeka.

Zastane, a slijedi ga i pas primjerom. U daljini čula se pucnjava. Krenuše dalje, malo nevoljko, a Mata ne imaše više mira u duši. Sve nešto šuti i nevoljko se osvrće prema izvoru neuobičajene buke. Dođu tako do Bosuta. Garo odmah skoči na pramac čamca, sjedne čekajući da Mata odriješi lanac ovit oko vrbe i da otisne  čamac niz lijenu rijeku…

/Pripovijest  „Garo“/

Tišinu rijeke narušilo bi samo čujno pljuskanje vesla što kad i kad pljusne u vodu. No više uznemiruje daleka pucnjava i gdjekoji potmuli topovski udar.

/Pripovijest „Garo“/

Poslužilo mu za to  pojilo s vodom za krave, jer onome za gospodu konje niti on nije prilazio. Konjima i komarac smeta, dodirne li  njihovu vodu za piće.

/Pripovijest „Garo“/

 

 

 

Prvi snijezi protjeraše stado iz jasikova bivka. Livada je još pokazivala nestašne čuperke tvrdoglavog busenja ispod bijelog pokrivača. Škrto sunce izmolilo bi tijek potočića da procmizdri oko podneva, no uskoro nebom zavlada bezuvjetno teško sivilo, zasipa debelu naslagu snijega na potočić pa stado ostavi bez vode.

/Pripovijest „Miran“/

Ondje dočekaše proljeće. Milovao ih mir hrastova gaja. Vode i lišća bilo je u izobilju, samo je Mirana mučila rana na stegnu. Kad okopni snijeg, spusti se stado u dolinu uz jezero. Dane provodili pasući i izležavajući se, sigurni od svakoga. Proljetni laki hod mršavih trbuha opet otežao. Vratila mu se snaga teška topota, a od Miranove rane osta samo obilan ožiljak.  

/Pripovijest „Miran“/

 

 

Stražarenje Jakovu  padne točno u ponoć. Trebao se popeti na uzvisinu ispred tog šumarka i promatrati jugoistočnu stranu od postavljenog logora. Krasna mu mjesečina prikaže sliku kao iz bajke.

/Pripovijest „Magdina sreća“/

Svijest mu se povrati u nekoj prostoriji drvenih zidova napravljenih od tesane hrastove građe. To je morao netko tesati dok se još moj otac nije rodio – zaključi. Bi mu čudno što ne osjeća bol, ali shvati da je sav povezan.

/Pripovijest „Magdina sreća“/

Jakov se vrati u logor. Odabere stablo, gigantsku ruku  raširena dlana iz kog su se debeli prsti  korijenja zarili u zemlju tako da im prvi članci nisu bili sakriveni, uzme malo slame donesene iz obližnjeg stoga, prostre vreću za spavanje između dva prsta orijaša pa legne. Debeli mu korijen posluži kao jastuk.

 /Pripovijest „Magdina sreća“/

I tako dva prijatelja, svatko u svojoj dimenziji, lutaju divnim krajolikom i tiho razmjenjuju ljepotu u oku i mir u duši.  Sve se obnavlja, stopa stopu slijedi, do novih susreta, do novih priča i fotografija.

 .

Marija Juračić