U malenom stanu živjele su skromno

najbolje prijateljice dvije,

jedna uz drugu

i sreću i tugu dijelile su složno,

sve na pola.

Jedna je pisala pjesme,

druga je šila odijela,

svaka na svojoj polovici stola,

a jedna bez druge –

nikada cijela.

 

Dani bi brujali zvukom stroja,

ispunjeni šarenilom boja i dezena

dok bi ruke vrijedne švelje

slijedile modne želje

muškaraca i žena.

 

A nakon dugog dana,

umorna i potrošena

njena bi sjena preselila u drugo biće

koje se budi

kad svi drugi ljudi

tonu u san.

 

I noć bi postala dan

poetesi koja budna sanja

i potpuno svježa

sa zvijezdama druguje,

s kišama priča,

s vjetrom putuje

i sve dok ne svane

ubire stihove

k’o melem za rane.

 

Kad jutro opet ispruži ruku,

s osmijehom pozdrave se i njih dvije

između igle, konca i poezije,

ona koja piše pjesme

i ona koja šije odijela,

svaka na svojoj polovici stola,

a jedna bez druge –

nikada cijela.