Kažu da čovjek prvo treba pomesti pred svojim pragom. Pa, evo. Da ne bi ispalo kako u našoj kući ogovaramo samo političare, jer njih više nije vrijedno ni ogovarati, pomest ćemo pred svojim pragom. Radi se o mom unuku, muškom djetetu osnovnoškolskog uzrasta. Kada moja kći i moj zet pričaju o njemu, mislite  da se radi o dva različita djeteta. Ma što djeteta? O dvije različite biološke vrste. Kada malac iz škole dođe razderan i izgreban, kći odmah zove školu, jer u nekakvom njezinom imaginarnom svijetu škola treba biti najsigurnije mjesto u svemiru. Zove roditelje sukobljene strane, jer njeno malo srce nikada prvi ne počinje kavgu, nikada nikoga ne udara. Srce mamino, sav je korektan i dobro odgojen. 

Zet, pak, odmah pita s koliko se protivnika mali sukobio, izgledaju li oni gore od njega i kada malac potvrdi, imam dojam da mu rastu krila.

„Muško je to! A tko je vidio da se muško dijete ponekad ne potuče! Opravdano je to pa čak i onda kada se radi samo o verbalnom deliktu. Nije on tamo nekakav kenjkavac iz sabornice pa da se svatko može na njega izdirati, kako hoće. Dobro je da mali ima kratak fitilj i da se zna na pravi način zauzeti za sebe. Momčina tatina!“ 

Moram reći da su moji osjećaji podijeljeni. Razumijem kći kada kaže da biti muško nije više politički korektno, ni društveno prihvatljivo, a razumijem i zeta koji stoji na zadnjoj crti obrane te nekakve nekorektne muškosti. Ne znam samo kako malac percipira ta dvostruka mjerila. A možda nije ni važno. U krajnjem slučaju, može postati političar.
.

Marija Juračić

Humoreska objavljena u časopisu za satiru “Etna” br. 177 /2019.