Bacite kamen?
Tko će baciti kamen prvi?
U drevnom muzeju
krvave nimfe
slažu crvene mozaike,
teško mi srce
poput grobljanskog mraka,
a lokot u meni ne može
da otključa tisuću ključeva.
Uznemiren rasutim snovima
tektonske čizme usporavaju mi hod.
Udaraju me bičem
režu me sabljom,
gluhonijema soba
skupljena u satima
nadolazećega ludila.
Tko će da baci kamen na pastira?
Gromovi iznikli iz okrutne spoznaje.
Sva moja poezija
izgubiti će se u gnjileži povijesti.
Ne gradite zid oko majčine ljubavi
ne gradite ga ako niste sigurni
ne gradite zid oko majčine ljubavi
sagradite ga oko moje savjesti
( ne želim da je štakori pojedu ).

Ništa ne ostade osim spomenika u bršljanu
blijedi manuskripti izgubljeni u vremenu.

Začepite usta!
Sklonite nečiste ruke sa moga lica
ovaj demonski vrijes ne može da uvene
ovaj demonski vrijes ne može da uvene.
Tko vam daje za pravo da mi ulazite u snove
Tko?! Da me jebete ovako mršavoga.
Mnogo suza isplakah
( zbog sebe )
nikada zbog drugih.
Svaki moj jed je iskren, svaka moja muka uzvišena.
Smrt uslugu čini jedino drugoj smrti.

Pastir: Kako da izađem iz mraka Gospodine?
Gospodin: Pusti mrak i zamrači,
i ne protivi se riječi Mojoj. *
Pastir: Gospodine kako da ljubav ponovo mi dušu grije?
Gospodin: Pobi careve velike,
jer je dovijeka milost Moja. *
Pastir: Crne misli dušom mi lutaju?
Gospodin: Služi Mi u veselju!
Pred lice Mi dođi
sa radosnim klicanjem! *

Nemoj me voljeti
iz sažaljenja,
križ ovaj vučem na brdo
težak je, ali je moj.
Ne oblači odijelo od gnojnih rana
ono je za me krojeno.
Svete zmije prolaze kroz očne duplje
smrskanih lubanja.
Ne oblači noćnu haljinu,
zvijezde su odavno ugašene,
ne oblači je zbog mene.

Poput mjesečara hodam
svjedočanstvom blaženosti,
nacrtao sam krug
na prozoru svoga postojanja
( željezna lopata izdubi rupu u kamenome tlu ).
Skladah šansonu u kateti tuđih misli
( mamutska brusilica u prah
pretvori sav moj trud ).
Odjebite!
Pustite me da umrem na postelji
svojih čežnji,
još malo da se koprcam
u kaljuži vaše ravnodušnosti.

Mnogo je buke u poeziji njihovoj
naša je tiha u lahoru skrivena.
Mrlje su što laju
u beskrajnoj noći
Mi, nebeski putnici
ispod plašta svemira.
Mogu da ukradu ljepotu nam iz očiju
ljeto da pretvore u hladnu zimu.
Sve mogu da nam ukradu
osim uspomena,
one su ljubavi samo naše
u životu i u smrti, naše.

Pastirska pjesma o ljubavi i smrti

Predivna livado udaljena od svijeta
o djevojci jednoj srce mi sniva
velebni oblak nebom što pliva
donosi miris minulih ljeta

U hladu breze gdje odmara sjeta
malena srna plaha i živa
pljukanjem majka nježno je doziva
potok je bistar poput suze djeteta

Al đavo tad dođe, nestade sreće
izgori breza uvene cvijeće
čemer legne na dušu pastiru;

pojave se vuci krvavi i goli
uginuše ovce u patnji i boli
ostade pustoš i srne što umiru.

Poričem svoje zločine
i zatvaram se u čahuru nutroviđenja.
U akvariju ništavila
plivam sa mrtvim ribama uzvodno od sudbine.
Imun sam na ubod škorpiona
protuotrov odavno teče
meandrima moga krvotoka,
ali ruže leže na klizištu,
otrovane ruže
usudom vremena.
Screamin Jay Hawkins
pjeva poput usamljenoga dječaka.

Bacite kamen?
Tko će da ga gura na brdo.
Kada tama pokuca
nebo se otvara.
Kuca,
dva puta.

Prije no što odem
odgovori mi Bože.
Svih ovih godina bio sam dobar čovjek.
Bože, baci kamen na mene ako si doista bez grijeha!

* Psalmi