Amo se sjetit’

Nema jutra bez sutra, a onda svane i taj dan.

K’o Matanova dektiva pratim ovog momka još kada su mu žileti bili misaona imenica a uvojci bili duži od Ragnarove brade. Ustvari, pratim Feral od prvih podlistaka u Nedjeljnoj Dalmaciji iz vremena Ivančića, Lucića, Marinkovića, Šuljka… i kad je Boris Dežulović došao i ostao. Od kraja osamdesetih, kada ih je privodila sudiji milicija, e da bi onda od početka devedesetih imali problema s policijom, sudstvom i državom.

Devedesete. Umjesto da se u tvornici namještaja od balvana prave topli domovi, poslužili oni da uz slijepe ulice u gradovima dobijemo slijepe ceste usred hrvatske domovine.
Počeo je rat i kao da se zaboravlja da su Feralovci, na samom početku, bili bliže prvoj crti s notesom i olovkom, nego li barjaktari u paradnim uniformama. Isti oni koji su, umjesto puške, u rukama imali šibice kojima su ih frontalno napadali držeći se čvrsto desnicom za kazan. Gorio je Feral i po Splitu i Dalmaciji i to usred bijela dana, a ne kao svaki normalan feral – usred crne noći.
Raspirivali su vatru i dolijevali benzin vojnim obvezama, porezima na šund, ukidanjem reklamnog dinara. Što su ga više tiščali, to je igra pepela i feniksa bila uzbudljivija. U toj antisimbiozi čak je i čovjek s facijalnim logom “NIKE” njime mahao po Europama – “Kako nema demokracije u Hrvatskoj, pogledajte naslovnicu Ferala!”
Nisam se uvijek slagao s napisanim, ali tu se vidio taj dalmatinski dišpet, akcija i reakcija, koja katkad postane malo preslana kao ono s Kemo – terapijom.

Teško je bilo opstat kada te udaraju sa svih strana kao Heni (hani) koja se svađala s Martićem usred Knina pa naletjela na domoljubnog “zanesenjaka” usred Splita. Teško je opstat i kad jake individue prerastu preko zajedničkog lonca i krenu solo kao i Beatlesi…
I bolje da je tako. Samo da je Predrag još uvijek tu.

Više ne čitam Feral, nema ga… osim kad prelistavam stare brojeve i opet me nasmiju aforizmi iz osamdesetih – “Uvrijediš šefa države, a njih osam to shvate lično”.

Danas udaraju samo po jednome i Viktor i Boris, onako usput.
Ni sad se ne slažem sa svime što napišu, nemaju licencu na Sveto pismo, ali volim što imaju muda da to napišu pa makar i s one strane grane. Moj stav, moj izbor.

I Miko Tripalo imao je izbor. Pognuti glavu i postati Titov nasljednik što je vidljivo iz transkripta Titova davnog razgovora sa Ivanom Meštrovićem na Brijunima. Nije. Ostalo ono – Neće sinjska glava pod tursku sablju.

Mislim da je ova nagrada došla u prave ruke. Ili možda ipak nije. Odrastao sam s ljudima za koje bih obje stavio u vatru, srećom nisam.
Živ je, pokazati će vrijeme.