Bio jednom jedan čudan plavooki Vuk i za razliku od drugih, čuvao je osam janjaca kao zjenicu oka svoga. Šest velikih i dva mala. Čuvao ih od drugih stepskih brkatih vukova, a bogami i prerijskih kojota. I tako godinama. Ali kada bi se koje janje malo osmjelilo i zabrstilo tuđu travu, znao ga je plavooki Vuk lupnuti šapom po glavi da bi vidio samo zvijezde, a ne latinično U ili  četiri ćirilična S.

Kako jednom napisa Petar Preradović citirajući  Heraklita – Stalna na tom svijetu samo mijena jeste – pa tako i plavookom Vuku malo po malo, počnu tupiti zubi, rijediti se dlaka, onemoćale šape i na kraju pokopaše ga uz takve počasti kakve svijet vukova još nije doživio. Stigoše vođe čopora sa svih strana zemaljske kugle, pa se kraljevski polarni vukovi nađoše njuška uz njušku s običnim sivim plebejskim, pa čak i sa crvenim i grivastim. Stigli i kojoti, pustinjski šakali i dingo križanci čije je podrijetlo bilo nemoguće odrediti. Bila je to jedinstvena prilika, da ih se sve, bez imalo opiranja i  prigovora utjera u, zamislite, jedan jedini tor. Postoje fotografije i snimke tog događaja, rijetkog kao kiša u Dolini smrti.

Bogme, gledajući ih onako skupljene, zgužvane, tihe i mirne, više su izgledali kao stado ovaca nego čopor vukova. I tad janjci spoznaše kako je to izvanredno – kad si ipak vuk, pa makar u ovčjoj koži.  Kad se kripta zatvorila i kućica utonula u cvijeće, zaspala i janjad.

Sanjali Kafku i doživjeli Preobražaj.

Probudili se i razmahali janjci. Između više vrsti jogurta koje su jedni jeli, a drugi  bacali,  onaj najveći, u kojemu je ambicija Vožda čopora čučala već duže vrijeme, pokaže tad stadima u torovima i na pašnjacima ispod mliječnih, tek izrasle zube koljače i britke velike šape, pa u svoj brlog zataraba ona dva najmanja bivša janjeta. Al’ kad krene dalje da zavija, neki mu se pridružiše, al’ neki bogme ne. I njima narasli zubi, produžila se njuška, zažutile okice, naoštrile šape i nakostriješila dlaka.

I u tom sukobu svak sa svakim, svak protiv svakoga, neki izvukoše tanji, a neki deblji kraj dunavske Batine… To što je zinuo i zapišao više nego što je smio, natjeralo je svjetske šintere da najvećeg vuka kao običnu bijesnu đukelu odvuku u karantenu dok mu ne utvrde zdravstveno stanje i odluče što s njim. Ostali vukovi zamukli, uplašeni povukli se u svoja prirodna staništa, na čekanje.

Kako smo već ranije rekli, vrijeme čini svoje, neki se razboljeli bez vitamina D i krepali, neki ostarjeli i uginuli, neki nebitni još reže na vlast i sa vlasti.

Danas ovom vukojebinom, više ne krstare plavooki vukovi kao onaj s početka priče. Tek jedan vučić s usnama kao u Severine. Navukao ovčju glavu i kožu, a ispod nje mu rastu zubi i oštre se šape. Otvorio mu se apetit. Koja janjad, sad tuđe ovce traži!