Pijemo vino
ispijamo mrak.
Soba spartanski uređena
zelene ruke oblikuju tišinu,
a vrata svijeta zatvorena su za nas.
Ti citiraš Nietzschea
( ” Ne volim humanost koja se
sastoji u promatranju patnje ” )
mašeš rukama
ja providan i buljook šutim
dok oblačne misli tonu u čašu.

Pijemo vino
ispijamo mrak.
Pronalazim smisao
u geometriji srca
dok mjesec poput hostije između zvijezda lebdi.
Odavno umrlo je dijete u meni
i pjesnik kao da umire
uvenuli božur na drvenom stolu
kovčeg kraj vrata poput groba otvoren;
ti  i dalje citiraš tog usranog švabu
sada na njegovom jeziku
( “ Wir redenuber Poesie so abstract, weil
wir alle schlechte Dichter zu sein pflegen ” ).
Postoje ljudi što žive sa zmijama.

Pijemo vino
ispijamo mrak.
Soba postaje preuska
izađem na ulicu da uzmem zraka,
Bog je tako malen ispod rabarbare.

Iz ciklusa “ Manifest “