Evica Kraljić

DOČEK  IZ  SNOVA

(Novogodišnja priča)

 „Smiri se,  Krešo! Nemoj da ti ruka počne drhtati i da ovo brijanje završi krvavim tragovima po licu.“

Krešo je pokušavao umiriti užurbano drhtanje svog srca. Tu u kupaonici, stojeći ispred zrcala s  brijačem u ruci, stao je na tren zureći u obrijanu brazdu na svom licu.

Sve treba biti savršeno večeras! Doček ove Nove godine treba biti doček iz snova. Hana  prvi put dolazi u njegov stan. Od kad je umrla njegova majka, prošlo je desetak godina. Sin jedinac, bez sestre i brata, nastavio je živjeti tihim i mirnim životom.

Samo sjećanje na dane Domovinskog rata, u besanim noćima i satima samoće izbijalo je iz svojih okvira razarajući mir njegove duše, iznoseći  bolne jauke, vrisak djece, plač majki… On je imao sreću da mu je dragi Bog podario još jedan život, jer nakon teškog ranjavanja, majci su rekli da bude spremna na sve. Nesposoban za daljnji rad, bio je umirovljen. Da nije bilo kujice Ire, poludio bi. Ne, neće se vraćati ponovno na te teške i uznemirujuće dane. Sada je drugačije, neće više ni sam sebi ponavljati i vraćati u sjećanje to ratno vrijeme. Ta i drugi zaboravljaju i on će barem pokušati. Dobro je da postoje ljekovi za narušeni mir duše.

Evo, od kad se pojavila Hana u njegovom životu, zasjalo je novo sunce. Premda se poznaju samo mjesec dana, Krešo osjeća njenu prisutnost u svim svojim mislima. Večeras će Hana doći prvi put u njegov stan. Dogovor je da Krešo dođe sa svojom Irom na ono isto mjesto gdje je upoznao Hanu i  njenog kuštravog Pikija.

Sjedeći na klupi, satima su promatrali kako se Ira i Piki igraju i ludiraju po travi. Njih dvoje gledali su se najprije nepovjerljivo i sramežljivo, sve do prvog dodira ruku.

Krešo nastavi brijanje, jer vrijeme je brzo odmicalo. Umivši se, uzme svoj omiljeni losion i dobro ga utrlja u  lice. Malo ga je peklo, ali za ovako dobar izgled moralo se nešto i podnijeti. Još nije znao gdje Hana stanuje, ali od ove noći neće biti više nikakvih tajni među njima.

Ljudi danas žive u zgradama, a ne poznaju svog prvog susjeda. Žalosno je, ali istinito, jer ni Krešo ne zna tko su njegovi susjedi. Čuo je, doduše, da se neka žena prije pet godina uselila u stan do njegovog, ali nikada je nije sreo, a nije ni želio. Strogo je čuvao svoj mir i tišinu doma.

„Hajdemo, Ira! Vrijeme je da odemo po Hanu i Pikija. Evo, i večeras ti zahvaljujem što si nas zbližila. Da ti se nije svidio Piki, ja ne bih zapazio Hanu. Koja sudbina! Psi su nas upoznali. Večeras slavimo Novu godinu u našem stanu, a sutra nas je Hana pozvala na ručak u svoj stan da proslavimo mjesec dana našeg poznanstva. Čekaj, da i tebe malo namirišem, nema veze što je za muškarce, jer, vjerojatno je i Hana namirisala Pikija.“

Kreši je srce luđački lupalo vidjevši Hanu kako ga čeka naslonjena na njihovu klupu. Bilo je hladno za sjediti, ali  je ta klupa bila nijemi svjedok njihovog poznanstva i ljubavi koja je izranjala iz njihovih pogleda.

Bilo je nevjerojatno da dvoje ljudi na pragu pedesetih, tek sada, po prvi put, osjećaju one slatke, predivne iskrice srca. Ira i Piki su se već valjali po snijegu.

„Idemo, Hana! Sva drhtiš, sigurno ti je hladno.  Hajde, Ira, Piki, za nama!“

Približivši se zgradi, Hana na tren stane. Htjela je nešto reći.

„Baš mi je žao što si ozebla čekajući nas. Kao i uvijek, vas dvoje nas čekate, mi stalno kasnimo. Hajde, samo hrabro, ne boj se… Ira i ja ćemo vam biti dobri domaćini.“

„Nije to… samo…“  Hana je zamuckivala.

Krešo je zagrli i uvede u stan. Večera je bila već na stolu, dvije vrste vina za opuštanje, upaljene svijeće i svjetlost od umjetnog bora, bili su  sasvim dovoljni za zaljubljene.

„Pogledaj, Hana, Ira je dozvolila Pikiju da spava u njezinoj košari. Ovo je prava pseća ljubav! Ako želiš, nas dvoje bismo mogli zaplesati uz laganu glazbu, jer evo ponoć samo što nije otkucala.“ Ne čekajući njezin potvrdni odgovor, Krešo je već stavljao CD i lagana glazba ispuni stan.

Hana i Krešo, najprije odmaknuti, sve su bliže, zaneseni plesom prilazili jedno drugom. Ovo je za oboje bio čaroban doček Nove godine. U njihovim očima sjale su sve svjetiljke s bora, u isprepletenim prstima bujala je toplina koja se crvenilom razlijevala po obrazima. Oboje su osjećali ludo udaranje srca koje se pretočilo u najljepši poljubac novogodišnje noći.

„Vau… vau“, njihov kilometarski poljubac prekinuše Ira i Piki motajući se oko njihovih nogu. Oboje prasnuše u smijeh. Bio je to smijeh ljubavi i sreće koja je u novogodišnjoj noći zasjala jače i ljepše od blještavila cijeloga grada. Oboje pomilovaše svoja dva kuštrava psića, zahvalni dragom Bogu što su zbog njihovog poznanstva pronašli ljubav svog života.

 „Sretna ti Nova godina, ljubavi!“ Krešin promukli glas zadrhta kraj njenog uha.

„I tebi, ljubavi! Sutra se vidimo na ručku. Kad izađeš iz stana, okreni se desno i pozvoni na prva vrata.“

Hana i Piki odoše iz stana. Krešo se spusti na fotelju. U glavi mu je bio  kaos.  Ona žena za koju je čuo da se prije pet godina uselila u stan do njegovog bila je Hana, njegova prva susjeda.