OPOMENA BIJELOG KRIŽA

Kada mi dođeš u pohode

Kada kolona ljudi ode

A ti i majka ostanete same

Stavi ruku na moje rame.

Kada se prepustite same plaču

Pod tvojom rukom zadrhtat ću

Jer posljednji dodir  onoga dana

Bila je moja smrtna rana.

Osjetiti ćeš moju patnju, bol i strah

Kako se čovjek pretvara u prah

Okus krvi, boli i dima

Što je ostao zarobljen u grudima.

Očaj svakog novog koraka

Zvuk plača, krika, uzdaha

Dok nas k Dunavu mutnom vode

Daleko od doma, od slobode.

U svom srcu  ćeš me osjetiti

Ne želim ti bol podijeliti

Niti strahotu, očima viđenu

 Ne želim te gledat’ postiđenu.

Jer stidjeti se nemaš od koga

Budi ponosna ti na oca svoga

Dajem ti ovu opomenu:

Čuvaj kćeri, na me’ uspomenu!

Sjeti se da sam za slobodu  pao

Al’ nisam život uzalud dao

 Ne okreći, kćeri pred istinom glavu

Ne dozvoli da nestanem u tvom zaboravu!

Jer zaborav će me najviše boljeti

Čuvaj, kćeri, majku i nauči voljeti!