Nisi otišao, još te vidim
u plamenu svijeće koja tinja
pored pepeljare s opušcima.
Na stolu ostavljena čaša
uljastog crnog vina
na staklu trag tvojih usana.
Zatvorila sam tvoj smijeh
u drvenu kutiju s perlama,
a sve tvoje riječi u ormar
s mojim šarenim haljinama.

Bijela ponjava još miriše
na svježinu rose tvojih livada.
Vidim te u sjaju Oriona,
u plavetnilu novog jutra
što ulazi kroz staklena okna,
u vazi svenutih ivančica
i prašini koja prekriva
zaboravljene knjige.

Tvoj glas traži svoju jeku
koja se odbija od čvrstih zidova
dok riječi u svilenim nitima izlaze
poput utvara iz škrinjice
ti stojiš na vratima i smiješiš se.