Gledam nebo boje oniksa
kao crnu rupu paradoksa
u koju polagano propadam
i pretvaram se u ledenu
lebdeću kristalnu masu
poput zalutalog kometa
iz dalekog Oortovog oblaka.

Ne, neću biti sjajni meteor
koji ostavlja svoj blještavi rep
na lapis lazulitnom nebeskom
svodu kao da najavljuje svoj
povratak na Zemlju.
Nit’ ću biti jedna od
zvijezda iz blistave Plejade
koja se modričasto prelijeva
poput Hope dijamanta
tamo negdje na samome
rubu nedokučivog svemira.

Bit ću samo neznatan plam
kao u antarktičkim tundrama
a Sunčev će me vjetar
nositi na zlatnim krilima
svemirskim bespućima
topeći moju ledenu jezgru
i, kao fina nevidljiva prašina,
postat ću prapočetak.