Otišla je sa zadnjim vlakom,
sunce u očima njenim me oslijepilo,
usnice su joj  mirisale na med,
njeni brzi pokreti, su me uznemirili  do blaženstva,
donijela je glazbu mira i strasti.

.
Možda sam sve to samo zamišljao,
možda sam samo glumio, pretvarao se, lagao,
ali bila je tako  zastrašujuća u svojoj jednostavnoj ljepoti.

Krala je moje misli i riječi,
s njom bi mogao dijeliti vrijeme, prostor, zrak, noć, jutro,
mogao bih pobijediti udaljenosti od tijela.
Znam da nemam prava,  da  se borim,
sada sam prvi put shvatio važnost želje,
ludosti, boli,  nemira, kada ne možeš učiniti ništa,
kad je sve odlučeno ranije.

Glavni dvojnik, koji je uvijek bio ledeno hladan,
pobjegao je u panici,
ona i njezin suđeni čovjek,
taj varljivi osjećaj koji sam čekao cijeli svoj život.
Nisam znao što se događa,
ne znam, ne znam, ja ponavljam,
ali ja sam shvatio da ću je  ubijati noć po noć,
a to nije u redu, ja nikada je nisam upoznao,
nikad poljubio, nikada osjetio na sebi.

Vlak je bio izgubljen u magli zaborava
ruke su mi krvave, nemam oči, nemam lice.
Ja nemam srce.

Sjedim ipod mrtvog hrasta.

Nikada, nikada …