2015.

Gazda me je poslao da pronjuškam. Trgovina nije bila jedino što nas je interesiralo. Kupiti kakvu čistu divljinu i napraviti kakav turizam. Da! To je bilo to.

 To što sam prodavao u našoj kineskoj trgovini u Karlovcu bilo je manji dio priče. Dok sam se vraćao sa Žumberačkog gorja neplanirano sam završio u Ozlju. Trebalo mi je piće i pauza. Posjetio sam te starine na klisuri iznad Kupe. Gazda bi bio zadovoljan!

Nekako sam se sporazumio s konobaricom (uz pomoć njezina gazde). Ja poprilično dobro čitam i pišem engleski, ali ga jako slabo govorim, a konobarica je baš bila stidljiva. Rekli su mi da će mi trebati bar pola godine dok progovorim hrvatski. Budući da sam shvatio da i ona zapravo zna engleski, nagovorio sam ju da se dopisujemo. Za početak je sjela preko puta mene dok nije bilo gostiju. Rekla mi je da hrvatski muškarci smatraju da su azijatkinje privlačne.

– A ženama muški? – upitah.

 Sramežljivo se nasmijala. Rekla je da zna kako Kinezi jako puno rade i navikli su da ih malo plaćaju, a da Hrvati samo sjede na kavama, što nikome nije jasno jer isto malo zarađuju. Nasmijali smo se. Obećali smo se dopisivati mobitelom kada je morala ići. Rekla mi je da dođem ponovno kad „progovorim“. Bljesak tih njezinih posebnih okerastih očiju u suncu proletio je kroz moje vidno polje kao automobilski far kroz dugu ekspoziciju. Bio sam tako sretan. Proljeće je u zraku.

                                                            .

 U autu sam slušao podcast o ljubavi. Kako rekoh – proljeće…

– Ljubav na prvi pogled ne postoji – kaže.

– Kako ne postoji?! – baš sam se bio iznervirao.

– Postoji zaljubljenost na prvi pogled – reče.

A ja: – Aha, razumijem.

I odgovorih za sebe: – A ljubav će pričekati.

 Bar dok je ne budem znao izgovoriti na hrvatskom.

                                                          .

 Nastavili smo se dopisivati svakodnevno i jako se dobro virtualno upoznali sve dok ne pođoh kući u Kinu. Tada se prorijedilo, ali obećao sam joj da ću se vratiti.

                                                       .

 2020.

                                                      .

 Zadnji čas sam zbrisao od COVIDA-19, zbrisao od zatvaranja.

 Bit ću u Hrvatskoj. Bar dok se stvari ne srede…

                                                 .

14. veljače 2020.

                                                   .

 Mala Ema, kako su svi poznavali konobaricu kavane u centru, stajala je na rubu litice namjeravajući baciti se u ponor. Još jedno samotno Valentinovo. Što je uopće mislila sa strancem? Nije baš morala biti onakva kakvima ljudi obično smatraju konobarice, ali možda ipak nije trebala držati sva jaja u istoj košari. Kineskoj.

 Zazvoni joj mobitel. Zašto se javiti? Kada će uskoro poletjeti. Uskoro će vidjeti može li čovjek letjeti. Uskoro će letjeti – vrlo kratko. Stavi ruku u džep i izvuče spravu.

 „Hej! Nećeš vjerovati, traži te onaj Kinez! Došao je! Ovdje je!.“

 „O, Bože dragi!“, pomisli ona.

 Skakala bi od sreće!

I jest, dok je silazila.

***

 Skočili smo u naručje jedno drugom. Nije se skanjivala da me poljubi. Ja sam cijelo vrijeme učio hrvatski i – bar sam ga razumio – onaj književni standard.

 To su bile te oči!

– Možeš mi govoriti hrvatski – rekoh.

 Ona se nasmije i ponovo me poljubi.

– Ti si anđeo. Skoro si bio vrag, ali ti si ipak anđeo – nisam znao o čemu govori.

 Par dana smo se tako družili. Bilo ju je stid što ne zna puno o svojemu gradu te je ubrzano istraživala ne bi li mi ispripovijedala. Ali na kraju se odlučila samo za par detalja jer: „tko zna koliko to jednog Kineza uopće može zanimati!“

                                                                    .

 Ispričala mi je o posjedu Zrinskih i Frankopana (Frangi – pan – znači „lomiti kruh“!) i kako su osuđeni na smrt, a vjenčanje Petra Zrinskog i sestre Frana Krste Frankopana, Ane Katarine Frankopan 1641. bilo je najslavnije kojega je Karlovac doživio!

 A onda! Smrt i pogrom!

 Petar je napisao najdirljivije predsmrtno pismo Ani Katarini. I to je Ema čuvala za specijalnu priliku. Nažalost, ona se uskoro i dogodila…

 Onda sam dobio vrućicu i ubrzo sam završio u Karlovcu u karanteni.

 Kada su saznali da smo se ljubili i Emu su stavili u karantenu.

***

 Nisam mogla do njega, a željela sam. Uspjela sam ih nagovoriti da rezultat testa prvo kažu meni.

 I za par dana rekli su mi.

– Negativan!

Bila je „obična“ gripa. Sad sam se svejedno rasplakala kad li je on dobio još i upalu pluća.

 Kada je i moj test bio negativan, pustili su me k njemu. Bio je loše. Smjestila sam se uz njega s papirom s pismom Petra Zrinskog Ani Katarini. Jedva je disao, a ja sam šaptala:

„Moje drago serce[srce]. Nemoj se žalostiti glede ovoga moga pisma… (preskočila sam dio o smrti dok su mi suze lijevale, a on je bio polusvjestan), Budi Bog hvaljen… Ja se ufam u Boga svemogućega koji me je na ovom svijetu ponizio da se hoće smilovati i ja ću ga moliti i prositi da se pred njegovim svetim tronom u vječnu slavu sastanemo. Ja sam sve na Božju volju ostavio… (smrt mu nisam spominjala iako je izgledao loše).

– Zatvori oči i spavaj „moje drago serce“. Vidjet ćemo se sutra.

                                                    .

 Ne sjećam se kako sam zaspala, sve se bojeć da ću sutra njegovo mjesto zateći prazno, dali su mi lijek za smirenje. A ujutru sam pohitala!

 Bio je tamo, kašljući, ali oči mu nisu bile slijepljene i bio je malo aktivniji.

– Lijek djeluje – reče sestra ohrabrujuće.

– Dođi – pozove me šaptom i prstom. – Želim da mi sad pročitaš cijelo pismo, ali u originalu.