Prujurili  pustopoljinom uma
neki čudni vranci sjete,
pa njište i hržu tužaljke
što otkucaje srca uznemiruju.

Popasli su sve vlati uspomena
pa se njima razbacuju zasitni.
Vrijesak obstojnosti ostavili rasti
da u njega mirno, mokri legnu
kada se od galopa  orose i umore.
Ergela sigurna njima nije potrebna,
treba im sloboda i razigranost duha,
treba im pustopoljina i divljina
da opstanu i množe se.
Noćima kada mjesec nebu,
u pohode šuljajući se krene,
kad zamirišu pod oknom godine,
oni razigrani galopom jure
kroz sva sjećanja i sanjarenja
loveći krijesnice neispisanih riječi.