Tuga nađe svoje mjesto u džepu mog kaputa

Stisnute misli kao mrvice kruha u džepu mog kaputa.

Posljednja kiša natapa  sakrivene riječi  dana

Izmrvljene komadiće papira u džepu mog kaputa.

Hranim se toplinom ulične svjetiljke kao nemoćni leptir

Bolnih drhtavih prstiju u džepu mog kaputa.

U grudima nosim ranjeno srce ili ono što je od njega ostalo

Nedorečenost ispisanu na kamenu  u džepu mog kaputa.

Skončat ću na rubu napuštene ceste kao jad

Okrunjena  tugom puste duše u džepu mog kaputa.

I dok nosim teret tuge u  mrvicama kruha što buja

Prepoznat će me oni što znaju za bogatstvo u džepu mog kaputa.

Nek’  upale mi svijeću na humku pored ceste

Prekriju papirićima koje nađu u džepu mog kaputa.

Izbrisano ime kišnim kapima kao suzama oplakano

Zaboravljeno i pretvoreno u kamen tuge u džepu mog kaputa